Cabaret Voltaire su bili veliki uzori Al Jourgensenu kada su Ministry počeli karijeru u doba synth-pop/ electro-wavea početkom 80-ih. Ljudi ih baš nisu voljeli zbog grubosti i mračnjaštva, čak niti koncem iste decenije kada su se neuspješno pokušali ušlepati u house. Otkako je Richard Harold Kirk umro 21.09.2021., evo samo nešto prije tjedan dana nego što će Aleandro Ramirez Casas sa 62 godine na plećima realizirati ovaj 15. studijski album, krenulo je brdo hvalospjeva pokojnoj legendi i velikanu od novinarske i kritičarske ergele koja mu je tijekom tih plodnih 80-ih mahom okretala leđa jer je neki prtljavi electro-punk brljator sa synthovima umjesto da bude Depeche Mode, The Human League i New Order, a elektronski industrial glazba seksa nafuranih darkera i uvijek lijepih gothičarki. Kad mi netko kaže da su Rammstein industrial, erotika i seks, padne mi mrak na oči, vitalni organ rock požude više nema inspiraciju isto kao i na Gibonnijeve ili Thompsonove rock pjesme. Svršena priča o moralu. Lažnom, i etici, dakako, ali mnogi to shvaćaju ozbiljno do dna duše. Moje iskreno saučešće svim seljacima kojima su Queen i Dire Straits najbolji bendovi, a Elton John i Lenny Kravitz snažni i moćni rockeri. I Al si je tijekom ogromne karijere od 4 decenije stvorio stotine tisuća neprijatelja pokušavajući na nebrojeni niz štoseva osigurati pogodan teritorij što bezbrižnije alternativne rock zvijezde, sjetimo se, čak je i najavljivao definitivno povlačenje nakon albuma "The Last Sucker" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4121 (2007), pa švrljao s još malo 'zaboravljenih' snimaka, pa obrada, pa glazbe za film, pa opet rekao "Adios… Puta Madres" (2009), pa objavio dub, mix albume… i vidio, pa to štima. Publika me treba, vratiti ću se, ne odustajem. Mada, u principu, nije niti imao namjeru odustati, jer što bi radio budući da je čitavu karijeru komentirao i kritički nihilistički s punk-hardcore šamaranjem gradio image spektakularnog zajebanta - junkoze na vrlo liberalan način prije same pojave liberalnosti.



Na ovome albumu mnogo je govornih samplova po uzoru na Cabaret Voltaire. Kod Kirka su oni često bili nerazgovjetni, nerazumljivi, potisnuti u pozadinu, a i zadnji, uistinu odličan album "Shadow of Fear" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30208 bez pjevanih vokala je umnogome baš upravo govornom samplingu nadopunjavao teški distopijski osjećaj pandemije, nadzora, raspada, uznemirenosti, otuđenja i paranoja moderne civilizacije, tako se Al s proširenom ekipom ovdje upušta u široki dekolte vrlo sličnih rakursa na uobičajeno pristupačan i uvijek primamljiv, industrial-metal način bez negiranja svoje electro i EBM prošlosti u kojoj su Kirk i Cabaret Voltaire bili važna osovina. Na stranu što izdavač Nuclear Blast i kritika govore o ovome albumu, a i o brdu prethodnih, moje subjektivno mišljenje jest da Al već jako dugo nije napravio pošteno odrađeni materijal, a to prethodni "AmeriKKKant" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27968 (2018) zasigurno nije, kao niti sva ona njegova seksistička manipuliranja s Bushom i američkom politikom. Bila su puna šupljina na račun što zloglasnije metafore viceva i paradoksa koja nije uspjela poput mazohističkog užitka o kome često govore nastrani filmovi bliskog mu Rob Zombie-a. Jednom sam, sasvim nepažnjom, skinuo s interneta jedan crtić za mog, tada malodobnog sina koji je rekao po omotu da bi 'to' bio dobar crtić i pustio ga, a kako sam nešto radio sporedno i nisam gledao, ubrzo me zapitao 'tata, kaj ovi delaju?'. Došao sam do ekrana, uh, pa ovo je perverzni crtić kojeg potpisuje Rob Zombie… ma, i nije, ali za djecu apsolutno nije. Rob je zabavan autor. Za nas odrasle. Kao i Al. On zabavlja ljude svoje generacije i puno mlađe, ali ne ide na djecu. Bezbjedan je i apsolutno bezopasan u svojim sarkastičnim skečevima, zato se crkva niti ne buni jer je, prije svega zabavan i komičan cirkusant.



A ovdje ima karakterističnu dozu brisanja sjećanja na bivšeg Donalda Trumpa u petoj, tipičnoj punk-industrial/ gothic pjesmi "Belive me" (stvorena za obradu Phantasmagorie i vokale Tomy Šege), pa onda s uzbudljivim sadržajem tipična industrialka "Disinformation", da bi se Covid-19 pandemije uhvatio u tek tri posljednje "We shall resist", "Death troll" i "TV song #6" što su stilski nastavci na endemski problematičan, spomenuti album "The Last Sucker" i završnu 10-minutnu skladbu ""End of the days part two" koja je, iskreno, meni bila odlična. Patetično se obrušava u vlastiti stvoreni zvjerinjak noćnih mora pokušavajući se iskupiti za neadekvatnu punoću mnogo prethodnih radova na kojima je bila tu i tamo poneka, ajde-de, koliko-toliko oduševljavajuća, konkretna pjesma. U "Broken system" je malčice otišao dalje korištenjem bliskoistočne melodije (a i to je Cabaret Voltaire koristio uglazbljivanjem istočnih zvukova), a na tanane realizirani singlovi koji su najavljivali album imaju melodioznu crtu po kojoj se baš i nije mogao naslutiti potpuni zabavni koncept. Prvo je bio "Alert level" koji je i uvodna stvar, zatim "Good trouble" referirajući se na Body Counta (Ice-T), a onda petstošesdeset i sedma obrada, ovaj puta "Search and destroy" The Stooges (oće li konačno i koji Cabaret Voltaire obraditi, barem "Thank you America"?) i na koncu spomenuta "Disinformation" u kojoj se svaljuje na općenitu krivu percepciju 'dobrih' stvari. Amerikanci očito nemaju predodžbu o sarmi, gulašu i najobičnijoj pečenki u restoranima. Nema niti više kaubojskih bifteka iz prašnjavih saloona uz brdo pečenog krumpira, zapečenog graha, whiskeya i koje krigle piva. Sve je nestalo u fast-food prehrani i brzim informacijama od rečenice-dvije.



Ala naravno, sve ovo jako zabavlja i u niti jednom trenutku nije ozbiljan kao da se skinuo s gomile droga šaljući pozitivnu poruku 'nećete izgledati kao Keith Richards ako mislite poput mene'. Njemu je sve ovo zajebancija poput Rokera s Moravu ili 7 mladih na ovaj način kako to radi. Zabavlja svijet, ništa ozbiljno. Cirkusira i paradira, a ovaj puta to jako dobro radi. Ama baš ništa ozbiljno, kako je ostario, čak i ponajbolje u karijeri bez ikakve dublje poruke. Ko' Muppet Show. Bolje ovo nego neka smrtna punkersko-darkerska i metalska ozbiljnost. Vedrine u ovim vremenima treba, stari Al još uvijek ima mašte i ovo mu zasigurno nije 'last must'. It's now or never. A, da skoro sam zaboravio, ovdje gostuje i Jello Biafra u pjesmi "Sabotage is sex" od čak 5 minuta solidne punk-industrial/metal zajebancije koja pokreće stara srca kako su nekad punk i industrial bili jako zabavni u alternativnom i političkom aspektu.

"Moral Hygiene" pomaže da se zaboravi, ako se ikako može, sve ono poprilično baljezganje s prethodnih o-ho-ho albuma. Što se mene tiče, iskupio se Al u onome što se traži od njega, a dajem mu i najvišlju ocjenu do sada, mada "Psalm 69" iz 1992. nikad više neće dosegnuti, ovdje je na jako dobrom putu. Neki kažu da je "Fliht Pig" bio najbolji jer je imao i izmasakriranog Bob Dylana. "Just one fix" ostaje, kao i "N.W.O." najprepoznatljiviji pečat. Možda, kao što mi davno reče Johnny Temple iz Girls Against Boys www.terapija.net/interwju.asp?ID=825, mi u Europi više cijenimo The Jesus Lizard od naših, europskih Wire ili Einsturzende Neubauten koji su kod njih u Americi bili pojam alternative tokom 80-ih. Nisam ga pitao za Ministry, a mogao sam, samo mi to nije palo na pamet u još uvijek aktivnom kafiću Limbu pored KSET-a daleke 2005. godine.

Al Jourgensen je zabavljač poput Nick Cavea za 20 tisuća ljudi ispred sebe na pozornici. Priredba sa stilom. Vrlo bliski u svjetonazoru, samo drugačijih glazbenih referenci, no sve je to i rock i punk i metal, a i mnogo subžanrovskih struja koje se naoko ne privlače. Isto je.

Naslovi: 1.Alert level, 2.Good trouble, 3.Sabotage is sex, 4.Disinformation, 4.Search and destroy, 5.Believe me, 6.Broken system, 7.We shall system, 8.We shall resist, 9.Death troll, 10.TV song #6

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/10/2021