Ne znam da li će ovaj prilično brutalan album sa obradama ikoga zainteresirati osim vjernih obožavatelja, ali ako ništa drugo, može podsjetiti da je Al Jourgensen bio jedno kratko vrijeme veliki ljubimac masa sa uravnoteženim smislom koji je varirao između neukusa i šminkeraja. Nastavak prethodnog "Cover Up" sa veoma uspjelim obradama iz 2008. kada se band razilazio zbog smrti Paul Ravena je nažalost potpuni debakl. Vjerojatnost da će se dobiti još poneki album nakon raspada benda postoji jer su od definitivnog utrnuća 2008. objavili čak 6 radova, doduše remikseva, kompilacija i jedan live, ali da će izbaciti ovakav neukus, nije se moglo naslutiti.

Album je sastavljen od 13 obrada od kojih su 4 Ministry klasici - hitovi "N.W.O.", "Stigmata" i urnebesni punk/r'n'r/hc "Jesus built my hotrod" koji pokazuju koliko je nekada taj zvuk industriala početkom 90-ih bio moćan i uvjerljiv sa repetativnošću, te prastara "Every day is Halloween" koje se sjećaju samo oni iz synth-pop/ EBM faze 80-ih kada Jourgensen nije niti pomišljao na gitaru, a kamoli metal. Na sreću ili nesreću, ova posljednja je producirana kao novi pogled na staru scenu, s velikom energijom i gitarističkim punk dionicama, ali to više nema nikakve funkcije osim sjetnog prisjećanja da je ovaj bend tada redovito kaskao za protagonistima poput Cabaret Voltaire, Front 242, Nitzer Ebb i ekipe. Žalosno je da Jourgensen to ovdje prikazuje kao neku gitarističku heavy muziku, a tada nije niti znao ništa konkretnije odsvirati osim onih nekoliko repetativnih akorda na synthu uz pratnju ritam mašine dok je gitaru držao u zapećku i služila mu je da se na nju podboči na koncertima kada nije znao šta bi sa sobom.

Ostatak materijala je njegov osobni 'best of' nekakvih 'mrakova' i omiljenih klasika koje je svojevremeno prezirao kao klinac, a ovdje ih je glorificirao kao himne koje je ustvari on htio napisati. Evo, tu su "Iron man" i zaista nesuvisla varijanta "Paranoid" Black Sabbath gdje se očajnički pokušava ufurati u Ozzyijevu mračnu spiku, "Purple haze" Jimi Hendrixa, odvratna verzija "Thunderstruck" AC/DC kakvu niti najpijanija seljačina ne bi mogao svariti jer jedino Brian Johnson ima taj najhrapaviji vokal koji specificira tu pjesmu (nitko drugi!!!) i "Sharp dressed man" ZZ Top po kojima je pljuvao u vrijeme svojih šmekerskih gothic EBM godina. A naposljetku, "Paint it black" The Rolling Stones i "Strangehold" Ted Nugenta ništa nisu doživjele manje kreativnog masakra. Doda li se tome i abnormalno žestoka obrada Amy Winehouse "Rehab", smisao neukusa je potpun.

Shvatilo bi se ovo sve da je on neki mali, zagriženi i frustrirani plebejac-seljačić kakvih ima na svim stranama svijeta koji žele pokazati što umiju napraviti sa obradama, ali od njega ovo je potpuno blesavo za kraj vrlo uspješne i utjecajne karijere benda koji je svojevremeno mnogo značio na alternativnoj rock i industrial sceni. Ustvari, album je nastajao u vrijeme odličnog "Cover Up" albuma, te je otpadak sa pjesmama koje su s njega izbačene. Ne treba niti zaboraviti da je "Cover Up" bio nominiran za Grammy, a ovaj može biti samo za onu 'malinu'...

Bezvezni užas velikana koji je zadužio industrial scenu. Primitivno i seljačko unazadovanje. Ako ovako bude išla 'pop' muzika, onda zaista nema smisla niti punk, a niti metal, a ponajmanje industrial. Ovo je totalno sraćkanje na kvadrat koje je veoma slično onom razmišljanju turbo-folka. Baš se ništa ne razlikuje. Idemo se štemati, fukati, zaratiti, razbiti gubice svima i potom nevino spavati. Samo neukusna i neumjerena zabava poput onih delikvenata koji traže svađu i kavgu. Budući da je "Thank You" Duran Duran s obradama proglašen najgorim albumom svih vremena (po magazinu Q), ovaj je još lošiji. Neukusniji. Odvratniji.

ocjena albuma [1-10]: 1

horvi // 13/02/2011