Ako se broje sva izdanja od obećanja iz 2007. i albuma "The Last Sucker", ovo je 8. (OSMI!!!) oproštajni album Ministry. Bilo je tu kompilacija, live zapisa, cover albuma i studijskih novih radova, ali nikako da stane i da završi svoju 'putnu' oproštajku kao što je rekao još prije šest godina. Jer, šta će on nakon Ministry? Otići na liječenje? Ma teško je vjerovati. I ako se uspije izliječiti, što graniči s najvećim pothvatom moderne medicine, šta će onda? Uzgajati ruže u bašći, saditi povrće, grah i kukuruz, timariti konje na farmi, sušiti sijeno na livadi, a nakon napornog rada opuštati se uz TV program i čavrljati s prijateljima preko internetskih društvenih mreža? Ma nemoj mi reći da pijača i droga ikako mogu nestati iz njegovog života i pretvoriti ga u sasvim novu osobu posvećenu nekim sasvim drugim životnim ciljevima i novim svjetonazorima. Tofu, makrobiotika, apstinencija, rehab od svih mogućih poroka, te slične hipohonderske spike i on ne idu ruku pod ruku s bocom konjaka i zatupljelim osjetima mirisa i inih nagona koje svaki čovjek ima. On je odavno zaboravio što miriše, a što smrdi. Jedino po nekakvom balansu sjećanja uspostavlja koherentnost nečega što radni zadatak kompozicije nalaže. I uspjeva u tome ponekad, a ovaj puta čak i jako dobro uz pomoć suradnika koji ga drže u ravnoteži komunikacije sa stvarnim svijetom. Al se pretvorio u onu uistinu smiješnu parodiju posrnule rock zvijezde kakva je bio Ozzy Osbourne tokom 80-ih godina. Laprda svašta što nema veze sa zdravim mozgom, totalno je zagrezao u duboku 'junkozu parija overdoze' kako bi rekao Franci Blašković, snasa govna s kamare na kamaru i godinama obećaje da će prestati s radom i da će se konačno smiriti otpočevši neki novi život.

Zaista me zanima kako uopće dolazi na pomisao 'ovo mi je zadnji album i nakon ovoga više neće biti Ministry'. Pa nije on Robbie Robertson, David Byrne ili Frank Black koji su raspustili svoje bendove The Band, Talking Heads i Pixies kad su osjetili da tu nema više kemije (dakako, one prirodne) jer su rekli ono što su imali. On kad i nema što za reći, još uvijek se trudi nekog đavla poručiti svojim kriks-kolegama sa šanka, ili karikirano, komiranoj ekipi na klupi u parku što žicaju od prolaznika pare za 'zadnju' pijaču. A onda, kao zadnja moguća opcija, idu u Vrapče i sličan 'krankenhaus' tražiti pomoć stručnjaka.

E, ova mi je zadnja i onda idem doma, a od sutra počinjem novi život. I još samo da popušim ovaj joint i cugnem ovu kapljicu. A od sutra počinjem novi život. A sutra opet sve po starome, samo da nađem onog dilera koji ima dobar hors, to će me smiriti. A o rehabu ću razmišljati kasnije. I tako unedogled.
Jer, obećanje da je prošla rigotina "Relapse" bila zadnja stavka u opusu Ministry pokazala se netočnom, kao što se i moglo pretpostaviti, a niti ova, kreativno nadahnuta sasvim sigurno neće biti posljednja. Ona je posljednja samo po tome što je za sada najnoviji rad Ministry, a to nikako ne znači da nakon ovoga neće biti opet neki posljednji novi album. Ajde, tu mu se mora skinuti kapa. Kaže stari Al, 'ovo mi je zadnji album', što je istina, ali da je baš uistinu zadnji, to je ama baš nemoguće povjerovati... On možda misli da se sutra neće probuditi, ali još uvijek traje. Lik je kome se uistinu mora odati priznanje na dosljednosti r'n'r zavjeta i tamanjenju svih poroka po spisku.

U zadnjoj recenciji prošlog albuma sam naveo 'ako je itko potencijalni kandidat da nastavi onaj niz samoubilačkih destruktivnih r'n'r i show-biz tragedija, onda je to on'. Ali, ne da se stari Al. Još se drži na nogama, lelujavo sa posve zbrkanim mislima bez ikakvog koncepta i s porivom da još ima nešto za kraj priče (poput našeg Bareta koji isto ima nešto reći, samo ne zna što). I tako je on okupio svoju najlošiju postavu s kojom radi nakon prvog službenog 'zadnjeg' albuma "The Last Sucker" s nekom novom idejom za neki 'novi' projekt koji navodno neće biti Ministry nego neki njegov solo rad. Otišli oni u studio El Paso u Texasu, snimali tri dana, u igri je bilo čak 18 pjesama, vjerojatno se nalokavali i drogirali kao i obično, a onda su imali sitnu gažicu da isprobaju nove pjesme, a kad tamo - gitarist Mike Scaccia padne mrtav na pozornici od srčanog udara. Pretjerao je sa svime, nije pazio, nije se kontrolirao, tu nema pomoći. Umro čovjek na pola svirke. Tko je kriv? Nitko, pa on sam.

Svirao je gitaru, isforsirao organizam, čujte, tri dana smo snimali u studiju, nije to mala zajebancija, malo je spavao, slabo jeo...

Droge? Ma kakve droge, šta je vama? Povremeno si je popio poneku pivicu ili čašicu whiskeya pred nastup, pa mi smo stare zvijezde žanra što uvježbavamo novi materijal, o kuku-lele šta nas je zadesilo... Nismo mi oni majmuni od punker-hardcoreaša što se poliju kerozinom i zapale da bi izazivali pažnju, mi smo umjetnici sa jako dugačkim stažom, imamo uspjehe na top-listama širom svijeta... Mike si je samo popio pivicu, a nismo znali da ima povišeni šećer, niti nam je o tome govorio samo da ne ispadne iz benda i vidiš ti to kako je završilo tragično gospodine istražitelju?

Evo, ja sad u ime benda moram davati raport za svojeg muzičara i šta sad da radim? Karijera mi je u pitanju? Taman sam namjeravao pokrenuti novi projekt, dobri novci, ugovoreni koncerti, vježbali smo i onda me to zadesi...

- Jeste li vi konzumirali kakve droge i opijate tom prilikom?

- Neeee, što vam pada na pamet? Ovako brzu i konciznu glazbu, kao što možete čuti, ne može svirati drogirani muzičar. Imao sam nekoliko takvih u karijeri, ali sam im odmah dao nogu jer su potpuno narušavali moj ultrabrzi ritam. Da li vi možete brzo trčati, ako slobodno priupitam, kad ste si ponekad popili, recimo za Novu Godinu?

- Pitam jer moram staviti u zapisnik.

- Nema šanse. Mi smo sportaši koji obaraju rekorde u sprintu na 100 metara. Nema tu nikakvih droga gospon', samo čista snaga vježbanja i treniranja već jako dugo godina, iznenadili bi ste se. Svaki pravi violinist, pijanist i umjetnik sličan nama vježba satima dnevno. I to godinama da bi došao do ovog nivoa izražavanja i te tehnike. To su treninzi. Ako nisi 100% u kondiciji, nema šanse da sviraš s nama. Njega je udario herc, šta da vam kažem, dešava se zbog ovakvog tempa, tri dana smo snimali u studiju i sad smo izašli samo da to isprobamo odsvirati uživo... Jeste li ikad slušali operu, simfoničare, gledali balet? Znate li kakve oni napore proživljavaju? Mi smo to isto samo u r'n'r verziji. A kakvu vi glazbu volite slušati?

- Country, lijepi country, Merle Haggarda,. Frankie Lainea i ono što svi vole - Springsteena, Boston, stare stvari Fleetwood Mac sa Stevie Nicks, Blondie, evo imam cd od kćerke koja sluša neku elektroniku, techno ili šta ja znam da je (vadi iz cd-playera) LMFAO. To je jako dobro i ona pleše na to. Jel' vaša takva muzika? Rado bih vam došao na koncert.

- Ima slične energije. Samo mi smo još žešći. Jel' si slušao Metallicu, Kraftwerk, Joy Division?

- Mislim da sam za Metallicu čuo, jel' to ono lagano nešto "Nothing's else matters" što se često vrti na radiju?

- Eh, da. Samo mi sviramo puno brže ritmove...

- I šta sad da ja pišem u zapisnik, jebala vas ta vaša umjetnost... (trrrrrrrrrrrrrrrrr... zvoni motorola). A?... 6-3-4 Denny Williams. Slušam.... Vidi jebemu, ovi moji me zovu, saobraćajka je... Gdje? Odmah moram doći? Zar nema nikoga drugoga u blizini?... Nego, ajd ti meni reci šta da pišem u zapisnik i onda odmah kidam, jebo vas vaša umjetnost koju ionako ne razumijem i boli me kurac za nju. Ja do jutra radim, nisam niti jeo, a kako mi se čini, niti do konca smjene neću. Što da pišem? Srčani udar?

- Da. Srčani udar. Doći će doktor i mrtvozornik. Izvještaj ćeš dobiti. Ili ti ili tvoja postaja.

I tako se priča može razvezati unedogled, ali činjenica jest da je nakon smrti Mike Scassia konačno zasvijetlila ona jedina preživjela siva ćelija u Jourgensenovom mozgu. Komadi koji su snimljeni za tih 3 dana s njime vješto su producirani i pretvoreni u novi Ministry album, a sam Al je izgleda konačno dobio pravu šamaronku u životu i priliku da se konačno otrijezni. Naravno, on ovakvu idealnu šansu nikad ne bi propustio - uveličati i glorificirati smrt člana vlastite ekipe snažno potenciravši faktor skroz glupog i blesavog slogana za nečiji život 'od pive do vječnosti' umjesto nečega daleko vrednijega što je Mike zaslužio. Teško je od Ala očekivati dostojanstvo isto kao i kod Bareta. Kad se tone u ambis, tone se sa stilom nepopravljive junkoze i tu nema pomoći. Jedini koji je uspio isplivati iz toga je St iz Goribor, kome svaka čast, Al Jourgensen je za njega doslovce običan komirani američki alternativni bogati i slavni šmokljan, ako me razumijete.

Netko mu je upalio onu jedinu 'žaruljicu' u mozgu da muzika koju potpisuje s Ministry još mora imati neke karakteristike s imenom, pa je tako nafilao cijeli serijal klasičnih Ministry pjesama koje se po ničemu ne razlikuju od onoga što je radio prethodnih 20 godina. Ali ima par nekoliko posve sumanutih stvari kakvih nema u karijeri.

Počnimo od uvodne "Hail to his majesty (peasants)" gdje mu je konačno netko rekao da je vodeći trend dubstep, ali od te pjesme ništa neće uspjeti jer ionako živi u iluziji vlastite gluposti, a naziv i tekst je tako blesav da blesaviji ne može biti. Čini mi se kao da govori o hrvatskoj vladi i svim seljačinama koji nas sustavno pljačkaju već 20 godina, mada stari Al više nema niti kapljicu zdravog razuma, kao niti poveznicu trezvenog razmišljanja za kojeg ga baš odavno boli kita. Ali je dobra pjesma kakve u repertoaru do sada nije imao.



Singl "PermaWar" je praktički standardni Ministry thrash-industrial u nešto tromijem tempu s temom o ratu u Siriji, a cijeli niz pjesama praktički ništa novoga ne donose ("Punch in the face", "Perfect storm", brzi thrash "Fairly unbalanced" s podosta eksperimenata). Riffovi, elektronika, efekti, brži ili tromiji tempovi, klasični minimalistički repetativni stil, nešto malo više producentskih igrarija na koje su potrošena 3 mjeseca studijskih dotjeravanja, osobito na vokalne i ritmičke tretmane pojačane scratch dupliciranjima, mnoštvo mrtvo-hladno 'službenih' spikerskih spoken-word dionica i veoma dobri basovi Tony Camposa koji je nakon studijskog sessiona napustio ovu junkoza komunu, a odmah na njegovo mjesto je došao Casey Orr koji svira i klavijature. Znači, Ministry nastavljaju dalje jer su osim ove izmjene uzeli i novog gitaristu, Sin Quirina koji je već bio u postavi. Onoj prvoj 'oproštajnoj' koja je 2007. najavljivala razlaz benda.

Ali onda odjednom dolazi nevjerojatna psihodelična elektronska kompozicija "The horror" prošarana producentskim štosevima, spoken-word dionicama, dubovima i kojekakvim otpatcima s očitim eksperimentalno-istraživačkim pristupom kakvog se kod Ministry možemo tek sjećati iz elektronskih 80-ih godina. I prizvati u sjećanje Mark Stewarta i njegov bend The Maffia. Pa onda slijedi nevjerojatno thrash/death rešetanje "Side FX include Mikey's middle finger (T.V.4)" u kome je Al posve poludio, a bubnjar Aaron Rossi vjerojatno ispustio dušu. Ovako urnebesno brzi BPM tempo, možda, kad bi se mjerio obara rekord najbržih pjesama svih vremena koje su uvrštene u Guinnissovu knjigu rekorda. Fix ovdje više nije upitan, odavno je Al tražio još samo jedan šut ("Just one fix" 1993.), ovo se pretvorilo u totalno ludilo kome je ravno jedino ono abnormalno hardcore/harsh fuzioniranje sada već zaboravljenog čudaka Necroanal, ako ga se itko više uopće sjeća.

Ova pjesma me podsjeća na jednu epizodu stripa Alan Ford "Bila jednom nagrada". Grupa T.N.T. je konačno, prvi puta u karijeri uspjela dobiti zasluženi novac što su uhvatili bandu pljačkaša nazvanih 12 umjetnika. Dobili su ček u koverti koji mogu unovčiti, no svatko od njih je htio tu dragocjenu kovertu zadržati za sebe kroz razne načine, trikove i smicalice. Naposljetku je Visosti Broj Jedan (onaj u kolicima) uspio kovertu adresirati na svoju tajnu adresu, te naljepivši poštansku marku, ubacio je u poštanski sandučić. Drugi dan kad je prolazio pored njega, tamo je bila pločica s natpisom 'ovdje je bio neispravan poštanski sandučić, bacili smo ga u smeće'. Visosti je poludio. Od duge sijede brade i ono malo duge kose što mu je padala po ramenima pleo je pletenice izgovarajući 'bop-bip-tu-sandučić-hop', ha-ha-ha!

E, tako je i naš stari Al pošandrcao u ovoj pjesmi. Nema tu pomoći niti svete vodice, niti poltergeista jer se on osjeća kao govno izvikujući baš taj slogan. Upravo onakvo o kakvom je prilično davno pjevao Bora Čorba 'osećam se ko' posljednje govno'.

Mislim, gledaj, svi se mi sprdamo s nečijim karakterom kad padne na ovakve niske grane, ali Al više ne zna o čemu da govori u svojim pjesmama jer je totalno spaljen hiperaktivni luđak r'n'r-a.

I onda doleti još jedna abnormalna pjesma "Lesson unlearned" gdje je pomiješao sjajan pop-funk a'la Duran Duran, zavodljive ženske vokale kakve je nekad oduvijek htio imati Bryan Ferry s žestokim riffovima i industrialom dovevši sam žanr do nevjerojatnih performansa. Ne bih htio biti komičan, ali čini mi se da je ovdje ta jedina Alova preostala ćelija napravila apsolutni preporod žanra. Možda će se u budućnosti to pokazati točno, a možda i neće, ali pjesma je još jedan nevjerojatno kreativan biser.

Originalni dub Ministry pamte oni koji su ih slušali u 80-im, a sada ga imaju i ovdje u obliku "Thanx but no thanx" gdje spoken-word tehnikom Sgt. Major sriče neke od vrlo dobro znanih stihova poeme Williama S. Borroughsa "A thaksgiving prayer" koju ne treba posebno predstavljati. Pjesma je napravljena u dvodjelnom, iznenađujućem aranžmanu; prvi je psihodelični reggae/dub, a drugi umjereni punk/industrial (e, konačno se sjetio i punka) u trajanju od čak 8 i pol minuta vrlo dobrog transa na kome bi im P.I.L., pa i neki stoner, te kraut-rock bendovi mogli zavidjeti. Završnica je ponovno u psihodeličnom reggae/dub fazonu. Odlično, nema šta.

Definitivna kulminacija albuma je dosegnuta u pravoj posveti Mike Scacciatu - prekrasnoj pjesmi "Change of luck" koja iznosi čak 7 minuta i apsolutno po ničemu ne sugerira da iza nje stoji takav komirani luđak koji više ne zna gdje mu je guzica, a gdje glava. Fine gitarističke staccato dionice podsjećaju na world-music iz srednje Azije, Bliskog istoka i sjeverne Afrike, background elektronika s obiljem improviziranih efekata i umjereni plesni ritam na najfinije pop refrerence 21. stoljeća bez ikakvog skrnavljenja klasike, a vokodirani efekti na rafiniranost industrial/electro žanra s alternativnim i vrlo šmekerskim stavom. Ima tu i jedna žešća dionica s riffovima, te drugi dio aranžmana žustrije, relativno smirenije Ministry duše, ali i iznenađujući preobražaj u progressive/sympho-rock sa pjevanom dionicom i gitarskom solažom kao da su odjednom izniknuli Pink Floyd i odmah se prešaltali, naravno u Ministry. Uopće se ne sjećam da su Ministry ikad imali ovakvu pjesmu.

Službeno zadnja na albumu je "Enjoy the quiet", potpuna eksperimentalna odjava puna šumova, harsha, repeticija vokala i efekata, a dva bonusa "PermaWar (remix)" i "Thanx for the dub remix" dovlače plesni segment ovog djela u potpuno ozračje Ministry, tamo negdje iz gotovo zaboravljenih sfera 80-ih kada su se stidljivo pomaljali iz 'jajeta' kao nove snage EBM-a kad nitko nije, pa čak niti Al mogao pretpostavljati u kakav zvijerinjak će se pretvoriti ta njihova, pardon njegova karijera.

Daje se on kako god kome odgovara, uopće mu nije bitno šta tko misli o njemu. No, po činjenicama da je nadomjestio članstvo s novim glazbenicima, hipoteza da je ovo 'the end of Ministry' ne može biti istinita. Već za par mjeseci, možda nešto i dulje, oglasiti će se s ponovno nekakvim novim 'oproštajem' jer će se opet nečega 'novoga' sjetiti.

Naslovi: 1.Hail to his majesty (peasants), 2.Punch in the face, 3.PermaWar, 4.Perfect storm, 5.Fairly unbalanced, 6.The horror, 7.Side FX include Mikey's middle finger (T.V.4), 8.Lesson unlearned, 9.Thanx but no thanx, 10.Change of luck, 11.Enjoy the quiet, BONUS: 12.PermaWar (remix), 13.Thanx for the dub remix

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/09/2013