Ako je suditi po sadržaju novog albuma, čini se da se Dominic Palermo u potpunosti oporavio od nemilih događaja koji su mu obilježili dobar dio prošlosti, te se okrenuo budućnosti. Iako se to baš iz naslova ne može predočiti.

Naime, već s prvim pjesmama na albumu, Fever Queen i The Dead are Dumb, osjetan je pomak s žešćeg shoegaeza prema dream pop shoegaze ritmovima. Puno je više melodija, a puno manje buke, a i ritam je usporeniji i ljeniji. Još jedna od novosti u zvuku benda su i gudači. Na Nineteen Ninety Heaven i završnoj Tired Of Tomorrow, violončelo i violina su se uklopili u sanjivu podlogu.



Prvi singl Vertigo Flowers, razbuđuje, u jednom zgodnom Chapterhouse rasplesanom i veselom ritmu. Odmah iza njega slijedi, meni dosad najbolja i najjača njihova pjesma. A vjerojatno i pjesma koja će se ubaciti u moju "all time shoegaze songs" top listu. Pogotovo jer mi je sa svakim novim slušanjem sve bolja i bolja.

A.C.D. (Abcessive Compulsive Disorder) je jedna od onih pjesama koje kad čuješ znaš da je ona prava. Zarazni refren lebdi iznad moćne bučne podloge i tjera na imaginarno putovanje, a leptirići se roje po želucu uz "onaj osjećaj" i želju da pjesma ne završi. To je ujedno i jedna od rijetkih pjesama koja vuče asocijacije s prethodnikom. Curse Of The Sun i Eaten By Worms slijede taj primjer i održavaju sredinu albuma brzom i bučnom.



Kao rezime, moglo bi se reći da su Nothing krenuli prema korekciji zvuka, no da su negdje na pola puta stali i odlučili ne odrezati do kraja "kontakte" s prvom pločom, nego postepeno i sebe i slušateje prilagođavati na novi zvuk. Što se mene tiče, uspjeli su, no pitanje je kamo će nas odvesti s trećim albumom. Do toga sigurno imamo dosta vremena, pa ga treba iskoristiti za slušanje novog i prisjetiti se starog albuma.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 02/06/2016