Mladi britanski progressive metalci na debiju nas uvode u pojam šta je to 'djent' kombinirajući utjecaje Meshuggah, King Crimson i Pink Floyd...

8 godina čekanja na debi album potpuno se isplatilo u svim pogledima. Mnogo rada, eksperimenata, tehničkog napretka i istraživanja gitarskih mogućnosti, donijelo je jedan od inovantnijih albuma 2011. godine.

Originalno potpisani kao TesseracT (po marki motora Yamahe), počeli su 2003. u Readingu kada je gitarist Acle Kahney (donedavno član benda Fellsilent) još bio tinejdžer koji se po internetskim forumima predstavljao različitim imenima tražeći inovacije u svirci i tehnici gitarskog feedbacka. Tko zna šta se sve zbivalo u tih nekoliko prvih godina rada jer su zvanično prve informacije o sebi i svojem postojanju dali tek 2006. kratkim demo samplerom, te potom 2007. objavljivanjem demo materijala znanog i pod naslovom "October demo" na kojem je vokalist bio odlični Abisola Obasanya, a širi krug publike ih je vidio 2008. na open-airu Bloodstock. Tada je prema raportima već bila vidljiva originalnost benda koji se odonda neznatno izmjenio u postavi na čije je čelo došao kao frontmen Daniel Tompkins iz benda First Sings Of Frost (prvi pjevač je bio Julien Perier do 2005). Bend inače od 2006. djeluje kao kvintet u standardnoj postavi Acle Kahney (gitara), Jay Postones (bubnjevi), Amos Williams (bas, prateći vokal) i James Monteith (gitara).

Sam pojam 'djent' Kahney tumači kao onomatopeju za heavy gitarski akord čuvenog 'šusa' Frederika Thorendala (Meshuggah) kojeg su usavršavali Mansoor, a od njih je Kahney naučio i preuzeo originalnu tehniku preko bezbrojnih kontakata (a navodno i obilja dosađivanja) putem net foruma. Riječ je o kratkom, odrezanom riffu koji mnogo nalikuje na funk akord u distorziji i ne pušta ga se da ima reverb ili disonantno razvučen ton, a koristio se i prije, samo ga nitko nije evidentirao i dao mu ime. Nešto otprilike poput blueserskog shufflea, dakako na heavy način. Ovu tehniku je Kahney vješto patentirao i u sklopu benda, te sve ove cake zvuče nešto poput Robert Frippovih heavy riffova iz opusa King Crimson 70-ih i 80-ih godina. A mnogo toga se može povezati sa primjerice terminima 'math', 'new breed', pa čak i 'cyber'. Osim 'djentova', koriste se i ambijentalne, staccato i klasične riff dionice, naravno i solaže, a u nekoliko navrata album je prošaran i sa klavijaturama, kao i akustičnim intervalima (primjerice u uvodnoj "Lament", te u "Nascent"). Vokali su mješoviti; od grčevitih growlova, do clean i šaptavih što je posljednjih godina nažalost postao previše korišten šablon. Kada Tompkins koristi čiste glasove, oni nalikuju na stanovite dream-pop inačice koje mnogo nalikuju na Vincent Cavanagha iz Anatheme s baršunasto hrapavim elementima kakvi recimo odgovaraju pop-rock pjevačima poput Simon Le Bona (Duran Duran) i Rolanda Orzabala (ex-Tears For Fears). A growlanje mu je, pak opet specifično i nije kao onom 'malom milionu' urlatora linearnog karaktera, već ima u tome nešto svoje i posebno zbog same boje i visoke intonacije glasa. Kako su materijal kreirali dobrih 6-7 godina (neke pjesme navodno datiraju još iz 2006.), instrumentalizacija je vrhunski dotjerana i u globalu je sastavljena pola-pola, tj. polovica je heavy, a druga polovica otpada na ambijentalne i rock strukture u progressive varijanti. S velikim udjelom kompleksnih tehnikalija, album se giba kroz 7 kompozicija u kojima se isprepliću emocije, ambijenti bijesnih oluja, šaptanje na povjetarcu, vijugave sintagme koje asociraju na brodolom, epsku mitologiju o sirenama ili akustične dijelove koji izmjenjuju tihu i mirnu atmosferu sa vrtlozima i prostornim podrhtavanjima. Stoga u jednom momentu zazvuče kao starinski sympho/progressive bendovi iz 70-ih, a u drugom poput oštro nabijenih artistički orijentiranih metal imena poput Tool ili Meshuggah, tako da elementi funka koji tu i tamo provire nisu nikakvo iznenađenje. Bend se očito fokusirao na mješovite tehnike i varijacije stilova, samo na sreću, one nisu porazbacane bez reda vožnje već su koncizno i detaljno osmišljavanje i rađene godinama, te što je posebno zanimljivo, bend je sam bez pomoći ikakvog velikog imena producirao ovaj slojeviti i vrlo zahtjevan debi.

Nakon prve dvije uvodne, već navedene skladbe "Lament" i "Nascent", slijedi 27 minuta dugačka "Concealing fate" koja je već ranije objavljena kao istoimeni EP 2010. godine. U prvobitnoj verziji sadržavala je 6 dijelova, a za album je malčice drugačije adaptirana, te su joj nazivi 'stavaka' potpuno izmjenjeni. U principu, ovdje je riječ o 6 različitih kompozicija koje su međusobno povezane epskom fabulom i u određenoj mjeri je kao takva relevantan heavy odjek Yes skladbe "Close to the edge" s istoimenog albuma iz 1972. koja je bila rascjepkana na 4 djela. Yesovcima je kao inspiracija poslužila knjiga "Siddhartha" Hermann Hessea, a ovim mlađahnim Englezima očito neko sukladno literarno djelo o poremećenim emocijama koje se pretvaraju prvo u tugu, a potom u bijes koji finišira intelektualno - filozofskim raspletom. Od preostalih skladbi "Sunrise" i "April" (ranije naslovljena kao "April song") znane su sa onog prvog "October demo" materijala iz 2007. na kome se još nalazila i "Concealing fate part one", no kako je demo bio vrlo malo poznat, za ovu priliku su dobile sasvim nove verzije iz kojih je recimo izostao snažan vokalni growl, no zato su daleko dorađenije i sređenije. Naposljetku, uz dvije uvodne, jedina, tj. treća nova skladba je posljednja "Eden" (sa bonusom "Hollow") koja je nekako daleko najmekša vjerojatno i zato jer je podulja (9 minuta), a osim toga u njoj se bend evidentno odmaknuo od klasičnog metala više prema rocku s gitarističkim tehnikalijama po skalama i oktavama na način kao što je to često znao raditi Fripp.

Zbog posve nepoznatih razloga, odmah po izlasku albuma 20.VIII 2011., bend napušta frontmen Daniel Tompkins kojeg je na tri dana mjenjao Milton Keynes. A posljednje informacije govore da je novim pjevačem postao Elliot Coleman, nekadašnji član Sky Eats Airplane i Of Legends, te je još uvijek prisutan u bendovima Zelliack i Of Man Not Of Machine (OMNOM).

No, sad bez obzira na ove promjene, ostaje album kojem mnogi fanovi spočitavaju premekan vokal i fino ispoliranu produkciju u kojoj je nestalo one ranije sirovosti kakvu je TesseracT imao na demo izdanju, te činjenicu da su na njemu dali samo praktički 3 nove pjesme uz nekoliko promjena starih skladbi. Ali za potpuno neupućenog slušatelja, ovaj kompletan materijal vrvi od sjajnih pjesama i strateški zanimljivih gitarskih tehnika s kakvima se malo koji bend na debi albumu može pohvaliti. Djelo je bez obzira na manje-više nebitne detalje vezane uz stare skladbe veličanstveni izlazak benda pred široki auditorij, te raspolaže sa zavidnom pjesmaricom u kojoj su česta poređenja sa art/tehnical-metalom veliki komplimenti, a ne primjedbe. Nastave li ovako, mogli bi dogurati veoma visoko, a usput, istovremeno su znatno podigli kvalitativni rejting britanske metal scene koja je u posljednjih nekoliko godina počela pokazivati velike znakove umora i neinventivnosti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/09/2011