Ne bih znao šta to tjera Acle Kahneya, gitaristu i vođu ovog engleskog progressive-rock/metal benda iz Readinga da mijenja pjevače ko' košulje. Debi album "One" (2011) otpjevao je Daniel Tompkins, EP "Perspective" (2012) Elliot Coleman iz Sky Eats Airplane, a na ovome drugom zvaničnom albumu pojavio se Ashe O'Hara, peti frontmen po redu i prvi koji pjeva isključivo 'clean' bez ikakvih vriskanja. Raniji vokalisti su bili Julien Perier i Abisola Obasanya. Ali zato Kahney ne mijenja postavu. I dalje su svi na broju.

Da li zbog toga što niti sam ne zna u kome smjeru voditi bend što mu je u britanskim krugovima nakon neočekivane nagrade za najbolji novi bend 2012. priskrbilo podosta podsmijeha ili zbog čiste želje za promijenom otpuštajući frontmene svako malo kao tehnološki neadekvatan višak? Hm... Čudan momak.

Ali, ova promijena s O'Harom je itekako dobrodošla, no pitanje je koliko dugo će trajati. O'Hara se idealno uklopio u koncept priče o 'promjenjivim stanjima'. Njegov vokal je nježan, snen, baršunasto senzibilan, vrlo intiman, čak i stidljivo shoegazerski, te odgovara melankolično - psihodeličnoj atmosferi eteričnih pjesama u kojima ima vrlo malo heavyija, a sve više onog King Crimsonovskog progressive art-rocka.

Album ima 10 pjesama, no razdvojene su na 4 cjeline - "Of matter", "Of mind", "Of reality" i "Of energy", tematskim transformacijama i metamorfozama kroz koje je bend prolazio u proteklih deset godina karijere. Tako da naposljetku ovdje stoje 4 obimne kompozicije u trajanju od 10 do 15 minuta. Zbog toga je i sam album dosta težak za slušati, pjesme se pretapaju jedna u drugu, a kompleksni aranžmani koji dižu i spuštaju dinamiku isuviše su zahtjevni za slušatelja kojeg se nemilice baca naprijed i natrag u kontradiktornostima zvrzlanih poliritmija bubnjara Jay Postonesa i basiste Amos Williamsa koji često koristi elemente funka.

Najveća snaga albuma je snažno naglašen ambijent gitara Jamesa Monteitha koje sanjarski nose izvan ravnoteže ne umanjujući ljepotu prostora natovarenog melodijama. Napucan je različitim nijansama boja tako da se svaki puta čini kao da ste prilikom slušanja nešto vrijednog propustili, a istovremeno, ta njihova rafinirana flegmatičnost redovito uspava dozvoljavajući mislima da odlutaju izvan koncepta priče.

Prvi dio "Of matter" sa 3 pjesme "Proxy", "Retrospect" i "Resist" odmah označava njihove 'djent' elemente, odnosno Kahneyove sitno odrezane tehnikalije riffova. U ne prežestokim dionicama uistinu manjka onaj Tompkinsov vokal, ali činjenica da O'Hara nema na umu niti malo podići glas ili zavrištati, tim pjesmama daje posebnu specifičnost i finoću. Međutim, nakon nekog vremena, to doslovce uspava.

Drugi dio "Of mind" (skladbe "Nocturne" i "Exile") izbacuju moćne ciljeve u akciji izmješane s reskim shuffleovima, poliritmijama i ambijentima pokazavši rapidno debeli odmak od klasike žanra ka nekim novim post-progressive smjernicama na šablon post-rock/metala pri čemu su osim brojnih tehniciranja, prikazivanja perfekcionizma i emotivnog O'Harinog uranjanja iz prošlosti u sadašnjost i obratno zaboravili uključiti pozornost slušatelja. Misli jednostavno odlutaju...

Najkraći treći dio "Of reality" donekle vraća na zemlju s tri kraće kompozicije, no i one su pretovarene tehniciranjima, osobito "Eclipse" koja zvuči kao da su se Simple Minds i Japan 1982. udružili s King Crimson, Pink Floyd i Yes uz dodatak tada mlađahnog Frederik Thorendala iz Meshuggah koji je počeo drndati svoje prve riffove maštajući o svome 'djent' prototipu koji će doći petnaestak godina kasnije. Ovo je ujedno i najdosadniji dio albuma gdje na svu sreću u kratkom instrumentalu "Calabi-Yau" odjednom iskače predivna jazz improvizacija gostujućeg saksofoniste Chrisa Baretta koja probudi iz letargije ovog pretjeranog perfekcionizma.



Singl "Singularity" otvara posljednji dio "Of energy", ali mu za razliku od naziva manjka energije. Najdulja je pjesma na albumu razvučena na 8 i pol minuta kompleksno strukiranog aranžmana koji se iz početnog vrlo primamljivog tehniciranja i gitarskih 'pletenja' nenadano već u drugoj minuti pretvara u nježnu ambijentalnu laganicu, a onda miš-maš sistemom podiže i spušta dinamiku oslanjajući se na sablasno i neugodno raspoloženje otpjevano O'Harinim senzualnim šminkerskim vokalom kao da se odjednom pojavio Simon Le Bon iz Duran Duran maksimalno spreman da pjeva kompleksan progressive-rock. Energiju donekle diže posljednja "Embers", ali niti ona nije energična pjesma finiširajući ponovno sa jako lijepim i rafiniranim Barettovim linijama saksofona.

Složenost tehniciranja i rafiniranost aranžmana koji dižu i uspavljuju cijeli tok priče doima se melodramatičnim postignućima benda koji svira, naoko za sebe i sve veću audijenciju, no u principu po diktatima Kahneya. Bend se očito bori s oblicima i formama u želji za što zapetljanijim složencima koji su filtrirani u eteričnom kuriozitetu - s jedne strane pokazuju potpunu zrelost instrumentalizacija, a s druge ih potpuno ubijaju dosadnim melankolijama da poželite gledati TV ili prati suđe. Nedvojbeno je da Tesseract imaju sve što im treba, te mada su proglašeni najboljim novim britanskim bendom još uvijek ne mogu frustracije i sjaj spojiti u istinski pogodak. Zagrizli su duboko u art gdje nema nikakvih šlepanja. Ostaješ 'sam s muhama' (kao što je rekao Zoran Predin).

Kamo dalje?

Naslovi: 1.Proxy, 2.Retrospect, 3.Resist, 4.Nocturne, 5.Exile, 6.Eclipse, 7.Palingenesis, 8.Calabi-Yau, 9.Singularity, 10.Embers

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/08/2013