Švedski, a i skandinavski pioniri death metala iz Stockholma (osnovani 1987. pod imenom Nihilist) nakon dvadeset godina uspješne karijere, 2008. su prekinuli rad uglavnom samo zbog totalnog fijaska posljednjeg devetog albuma "Serpent Saints - The Ten Amendments" (2007) koji jedva da je prodan u 1000 primjeraka. Bili su s obzirom na žanr izuzetno popularni u Americi gdje su prodali oko 100.000 albuma (najtiražniji im je treći "Wolverine Blues", 1993), a u Britaniji su na opće čuđenje s četvrtim albumom "DCLXVI: To Ride Shoot Straight And Speak The Truth" (1997) dospjeli čak na oficijelni UK no.75 što je tada bio jedan od najvećih uspjeha nekog death metal benda na Otoku. Kako su godine prolazile i opadao interes za kupovinu cd-ova i ploča (sve albume su objavljivali i na vinilima), jedino su u svojoj Švedskoj ostali tržišno atraktivan bend; posljednji, već spomenuti album iz 2007. im je dospio čak na švedski no.3 najprodavanijih albuma. Neki su im spočitavali iskorake iz deatha u eksperimente s križanjima r'n'r-a, hard-rocka, psihodelije, pa i hard-bluesa osobito nakon netipičnog live zapisa "Unreal Estate" kojeg su snimili s umjetnicima Carinom Reich i Bogdanom Szyberbom 2001. u dvorani Royal Swedish Ballet i objavili ga nakon mnogo kompromisa tek 2005. kad se dio postave razilazio po šavovima radeći s The Hellacopters, Disfear, Alpha Safari i Misery Loves Co. Ipak, svima su vratili milo za drago objavivši 6.6.2006. EP "When in Sodom" vrativši se klasičnom deathu s prva dva albuma, ali tad je već očito bilo kasno.
Iako nikad nisu zvanično obznanili raspad tek samo povremeno održavajući nastupe po Skandinaviji, iza kulisa je sve kuhalo s neslaganjima, pa se naposljetku cijela stvar našla na sudu tko ima pravo na ime benda. Usljedila su otezanja, odgode procesa, nedolasci nekih bitnih sudionika, a na koncu je sudskim putem ipak odlučeno da pravo na korištenje imena i autorskih tantijema ima čak 7 članova postave iz različitih faza karijere. I tako se desilo da su gitaristi Alex Hellid, Uffe Cederlund i bubnjar Nicke Andersson početkom 2014. napravili svoj reunion održavši povratnički koncert sa simfonijskim orkestrom adaptiravši najznačajniji drugi album "Clandestine" iz 1991., dok su za to vrijeme pjevač Lars-Göran Petrov, bubnjar Olle Dahlstedt, gitarist Nico Elgstrand i basist Victor Brandt već bili u studiju snimajući ovaj album kojeg potpisuju pod imenom Entombed A.D. odbivši Hellida smatrajući da on više nije i ne može biti dio njihove ekipe.

Šta je - tu je. Entombed A.D. sa samo jednim originalnim članom, frontmenom Lars-Göran Petrovom (ostali su stupili u sastav tek 2006.) više definitivno nije onaj bend kakav se pamti iz najboljih dana. Nisu se niti usporili, niti ubrzali, ali više nema onoliko akustičnih gitara, staccato dionica, čiste produkcije, a bome niti bilo kakvih eksperimenata ili nekih novina po kojima su oni 'pravi' Entombed uvijek bili specifični. Jedino se u kraćoj dionici "Vulture and the traitor" pojavljuje škripa žica po uzoru na Hellida. Ostao je i dalje taj death'n'roll pristup sa snažnim i vrlo jednostavnim riffovima, uglavnom tromiji hard-rock/blues tempovi, te prepoznatljivi gromki vokal koji je ovaj puta opsjednut svim tim zavrzlamama koja su se odigravala oko benda u zadnjih 6-7 godina. Svojim bivšim kolegama isporučuje opake frustracije bijesa, lamentira o nepravednoj podijeli plijena nakon raspada 'velike zajednice', osvrće se na loše stanje u diskografiji, mnogima poručuje da im što prije želi smrt, preporučuje im i najboljeg grobara (jedina prava death stvar je "The underminer" nabijena blastbeatovima), te neprijateljima želi što skoriji susret s paklom jer su, kao što završna, najdorađenija i najdulja pjesma "Soldier of no fortune" (s laganijim staccato uvodnikom, skoro 7 minuta) kaže 'bespotrebni pijuni-vojnici na koljenima bez sreće i hrabrosti'. Album tematski ima koncept osvete, pokazuje srednji prst ispred nosa, traži kavgu, borbu i zadovoljštinu na mentalnoj razini s nadom da će ovu postavu prihvatiti stara garda fanova.



Nikako se ne može osporiti da ovo sve ipak nisu majstorski urađene pjesme koje imaju svojih čari s nekim 'cathy' solažama, izgrađenom dinamikom i borbenim pokličom počevši od vrlo dobrog uvodnika "Kill to live" s rock/mathcore elementima, himničnog drajvinga "Bedlam attack" o pružanju otpora ka ugnjetavačima, zgodnih simfonijskih fraza "Pandemic rage", povratka na hardcore/metal konstrukcije Biohazard i Machine Head u "Second to none" pa sve do tromijih "Eternal woe" i odlične "Digitus medius" koje komotno može u glazbenom pogledu priskrbiti svaki hard rock/post-grunge (pa i stoner) bend sa žešćom gitarom i uporištem u Black Sabbath, ali pitanje je koliko će stari fanovi imati obzir prema raskolu u kome vladaju neželjene konzekvence između dva zaraćena tabora.

Ne bih se želio uplitati u ovaj sukob. Sve ostaje u njihovim novonastalim okolnostima razvrgnutog braka.

Naslovi: 1.Kill to live, 2.Bedlam attack, 3.Pandemic rage, 4.Second to none, 5.Bait and bleed, 6.Waiting for death, 7.Eternal woe, 8.Digitus medius, 9.Vulture and the traitor, 10.The underminer, 11.Soldier of no fortune

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/09/2014