Vijest o osvajanju bastiona UK rock & metal albuma je svakako senzacionalna. I to ispred Maruja, Led Zeppelin, Motley Crue, Deftones, Marillion, My Chemical Romance, Slayer... A k tome po prvi puta imaju i singl "Oblivion" na USA top listi hard rock no. 18. Valja spomenuti da su s albumom dosegli u Austriji no. 4, Francuskoj no. 4, Finskoj no. 2, Njemačkoj no. 4, Japanu no. 14, Švedskoj no. 18, Škotskoj no. 15 i Švicarskoj no. 12, pa bi trebala uslijediti europska turneja i ponadati se da možda dođu i do naših krajeva.



O ovome bendu iz New Jerseya smo se prvi puta dotaknuli na našim stranicama nedavnom recenzijom Attack Attack! albuma "II" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=34867 s obzirom da je frontmen Will Ramos gostovao u jednoj pjesmi. On je tek friški u ekipi, promjenili su čak 4 pjevača od osnutka 2009., a iz te originalne postave nema više nikoga. Tako to ide kod bendova koji se neprekidno traže u izrazu. Najstariji po stažu je gitarist Adam De Micco, a osim ovog vraški krečavog, drečavog i mračnog, ljepuškastog frontmena, izraziti je bubnjar Austin Archey koji šiba poput programiranog ritma nekakvog kiborga. Prvo što upada u uho jeste simfonijski pristup, pomislilo bi se da imaju barem synth, ako ne i gudačke dionice, a tu ste u pravu, za to je zadužen Andrew O'Connor koji je ovdje odsvirao monumentalna čudesa. U moru današnjih modernih metal izvođača i ekstremnih provokatora, ovaj bend se napucao s video spotovima, a glavni mamac je upravo taj ljepotan od frontmena zbog čega imaju ogromnu, uglavnom žensku publiku za ovako brutalan žanr. Neki su možda očekivali da će ovaj album otići više u eksperiment, a manje u uzbuđenje, no stvar je u tome da na ovih skoro 70 minuta što je zaista čak i više nego pošteno postoji kohezija, samopuzdanje i velika sklonost ka samouništenju do izgaranja. Prva pjesma, a i jedan od nekoliko singlova "Prison of flesh" je dotjerani technical death s elementima viking metala i popularnog svinjskog roktanja, da nas dvoje ne kažemo, eutaniziranja po Slavoniji. Pjesme su poprilično dugačke, do 10 minuta, ali to je melodic deathcore s povremenim sludge/ beatdown kreacijama u raskošnim aranžmanima koji bi se mogli nazvati soundtrack/ movie/ cinematic deathcore.

Možda je za neko izvjesno vrijeme diskutabilno očekivati da će većina pjesama i dalje imati svoj šmek, možda će propasti i izgorjeti, ali činjenica jest da su upravo s ovime albumom pogodili trend. Neke pjesme su uistinu predugačke, nemaju dramatičnost i impresije, neke su pretjerano našminkane djentom, a ono što stoji, barem po nama, su prve tri uvodne teme. Treća je "In darkness" s uvodnim anđeoskim zborskim gothic/ black vokalima i izraženim blastbeatovima koji bi uživo trebali zdrmati kompleksnost čudnovate himne tamo gdje su se davno zaustavili In Flames i Gojira, te otišli u tobožnji alternativni, točnije mainstream metal.



"Unbreakable" je najkraći komad od nepunih 5 minuta s teatralnim power supstancama i jednostavnim melodijama koje se pomalo čine monotonima, no ova pjesma je u suštini zabavna na razini Dimmu Borgir prije onog čuvenog posrtanja u neshvatljiv eurovizijski škart. "Gleenwood", još jedan singl, ovaj puta s Pink Floyd gitaristiciranjem komešajući laganicu i brutalu u melankoliji koji guše slobodu zbog predvidljivosti, a osim toga je predugačka - 7 minuta sa završnim soft 'guitar hero' i prog-rock ukrasima kao da slušate Opeth i krajnje dosadnu, razblaženu Anathemu. Simfonijski napad "Lionheart" ispunjen bijesom i eksplozijom između d-beata, black/deatha i ogromnog pulsiranja ima uzbudljivost i gitarsku katarzu u kojoj se bend osjeća veličanstven pokušavajući ostvariti generalnu katarzu.



U svemu ovome se osjeća 'nešto' umjetno premda ima čudesne palete od tmurnih sadržaja i ambijenata koji izgrađuju gothic napetu atmosferu nalik horror-thrillerima, koji puta i militarističkih filmova, blitzkrieg rešetanja nalik na uništavanju spomenute slavonske štale ("War machine" s ponešto groove-metala), završni dio albuma ima ritualno, jezivo žrtvovanje "A nameless hymn" nalik goblinima ili kaotičnim, popularnim filmovima borbe za zakon i pravdu na čudan način. Pogodite o kojima nas dvoje mislimo. Ćićo misli na "Batman", a Mićo na "Hellboy" i s Javier Bardemom "No Country for Old Men". Završna "Forevermore" od čak 10 minuta je uzbudljivo, žestoko finale u neoklasičnom prog- metal maniru s kojime bend zna manipulirati. Kako za koga, ovo je prije svega uspješno komercijalan album s obzirom za teško prohodan i kompliciran žanr. Neki vrsni kritičari kažu da je razočarenje. Ćićo kaže da je odličan, a Mićo je suzdržan od čvrsto jasnih impresija.

Naslovi: 1.Prison of flesh, 2.Oblivion, 3.In darkness, 4.Unbreakable, 5.Glenwood, 6.Lionheart, 7.Dead can take me, 8.War machine, 9.A nameless hymn, 10.Forevermore

ocjena albuma [1-10]: 6

čićo i mićo // 25/09/2025