Transformacija ovih švedskih legendi iz Göteborga je išla puževim, ali primjetljivim koracima od onog legendarnog pionirskog paketa melodic deatha iz 90-ih zajedno s In Flammes, At The Gates i Hypocrisy, manje-više su se svi izdvojili u zasebne žanrove, a ovi su već podulje vrijeme u gothic, pa i pop vodama. Otkako ih je napustio gitarist Niklas Sundin priključivši se Mitochonodrial Sun, a umjesto njega došao Johan Reinholdz (Skyfire, Murdered Beats, Nonexist, Andromeda…), a to bješe na prethodnom pandemijskom albumu "Moment" (2020) ne može se zaobići i ne primijetiti slabiji rad bez nekih jačih i tvrđih udaraca. Kroz karijeru su imali eksperimentalnih faza koje im baš i nisu išle u korist, a sada se dolazi do onog trenutka kada se frontmen Mikael Stanne, još jedini iz najranije, ali ne i prve postave odlučio ponovno za neke rikošete i vijugave metamorfoze sve češće rabeći 'clean' vokal aludirajući na gothic patetiku Dave Gahana, a to u ponekim pjesmama donosi onaj poznati vibrato Paradise Lost koji su još davno znali preći s gitara na synthove sviravši svoju varijantu Depeche Mode doom-gothic metala. Jest, ovo je uistinu 'probajmo svirati metal kao Depeche Mode', ali to ništa nije novo.



Uvodna pjesma "Shivers and voids" trebala bi dosta toga ispuniti u očekivanjima klasičnog melodic deatha, uostalom, sve su pjesme ovdje vješto kompresirane u 4-5 minuta s goruće dekadentnim refrenima, no lirski dio je providan i nije vrijedan neke jezovite sfere od koje bi se morale izvrtati metafore, kolutati očima i iskrivljavati lica. Već prvi singl "The last temptation" u srednjem tempu dao je naslutiti 'pop' dezen, a drugi "Unforgivable" popravlja dojam žestinom i agresijom s tamnim rubovima što je svakako kompliment. Neke pjesme plijene uobičajenim manirizmom ("Neuronal fire", "Drowned out voices"), a one s Depeche Mode tjeskobom i žalopojkama su "One of us is gone", "False reflection", te mlohave dionice u sijaset pjesama gothic raspoloženja.



S novim bubnjarom i basistom, ovo je ipak učinkovit album za pripremu nove turneje koja, kako stvari stoje, može imati onu obrazinu različitosti pod uvjetom da Stanne vokalno ubija, a ovdje to i nije slučaj. Po mom sudu, ovaj nešto predugačak materijal u nekim sekvencama djeluje hladno, odsutno i napušteno s previše melankolije, ne doseže kreativne vrhunce opusa, a melodic death se gotovo pretvorio u pop, odnosno sve ide k onom daleko popularnijem stilu In Flames koji su s istim korijenima posve preokrenuli žanr, a i vlastiti izraz postavši kvalitetan alternativni metal.

Naslovi: 1.Shivers and voids, 2.Unforgivable, 3.Neuronal fire, 4.Not nothing, 5.Drowned out voices, 6.One of us is gone, 7.The last imagination, 8.Enforced perspective, 9.Our disconnect, 10.Wayward eyes, 11.A bleaker sun, 12.False reflection

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/08/2024