Napalm Death i nakon 25 godina od objavljivanja legendarnog debija "Scum" još uvijek ima šta za reći. Njihov ekstreman križanac grindcorea i deatha je i dalje ratoboran i divljački razularen, ovaj puta obogaćen različitim eksperimentalijama na gitari i vokalima, a posebnost jedne od najneurotičnijih i najkompleksnijih pjesama "Everyday pox" čini gostovanje samog kralja, 'avangardnog živca', John Zorna na saksofonu!

Prije svega, šta je to utilitarizam? Nama, običnim smrtnicima, ovaj relativno nepoznat pojam uveo je u filozofiju engleski filozof Jeremy Bentham 1781. godine, a zasniva se na pretpostavki da je etički ispravno ono djelovanje koje povećava ukupnu sreću u svijetu i promiče opće dobro na socijalnim, pravnim, ekonomskim i psihološkim teorijama s načelima korisnosti. Stoga utilitaristički kriteriji redovito donose odluke isključivo oviseći o tome da li one imaju pozitivne posljedice, prije svega za najveći broj ljudi i oslobođene su egoizma. No, u praksi, ova teorija je svoju najširu upotrebu provela kod poslovnih organizacija čiji su ciljevi efikasnost, produktivnost i visoki profiti. Odnosno vlade, banke i veliki korporacijski sistemi bez kojih nam je život praktički nezamisliv i svi oni, navodno rade za dobrobit ljudske populacije. Ali, znamo iz prakse da je to samo vanjska fasada, tj. utopija...

I sad krenimo od samog omota albuma na kome se nalazi prava slika utilitarizma - čovjek na podu okružen biznismenima u odijelima koji oko njega kruže kao čopor gladnih vukova. Sam frontmen Mark 'Barney' Greenway podrobno je prilikom izlaska albuma pojasnio kako on razumije koncept utilitarizma i način na koji se on uklapa u njegov svjetonazor, a dokazi tome su izuzetno politički nabijeni tekstovi sa etičkim načelima koji se tiču ratnog fair-playa kojeg se nitko ne pridržava, ekonomije, ekologije i nekih vitalnih stvari u kojima se ne može ostati ravnodušan. Jednostavno zato jer utilitarizam dovodi do načela jednakosti, vrlo bliske komunističkoj ideologiji gdje ljudi nemaju izbora za mogućnost proizvoljne odluke, već za njih odluke donosi netko nadležan tko se postavlja u funkciju samog boga. Greenway je tematski pjesme porazmjestio uravnoteženom kontrolom između bijesa, mržnje i osvetničke agresije, stavljajući se u poziciju zanemarenog bića koje je politikom, zakonima i klauzulama lišeno svojeg osnovnog ljudskog prava da odlučuje svojom glavom. On se nalazi u košnici koja po pravilima mora raditi 'podmazano' po načelima ljudske prirode, a ta priroda je toliko zajebana i pokvarena, da pokvarenija ne može biti.



Okey, znam da mnogi prevrću s očima na sam spomen Napalm Death, no ovaj bend se svjesno suočio sa problematikom današnjeg društva na svoj drzak, brutalan i ekstreman, ali nimalo bahat način. Naime, oni bombardiraju čitav album slušatelja od prve do zadnje sekunde ne dajući mu, skoro, niti sekundu predaha. Ajde, izuzev kraćeg intervala u nešto 'nježnijoj' "Fall on their swords" sa hardcore elementima koji u sredini pjesme odu u zborsko gothic pjevanje i ambijentalniju mračnu strukturu.

Ali, cijeli album je doslovce punkersko-hardcoreaški nadrkan poput Black Flag i Minor Threat sa još nekih 999% kapaciteta. Urnebes. Sve je, ustvari klasično, onako kako kod Napalma i treba biti, a da je nekako drugačije, to onda ne bi bili oni.

Ima tu na albumu nekoliko, pa skoro uobičajenih punk-hardcore pjesama ("Orders of magnitude" i "Everything in mono") za koje bi tisuće bendova dali bubreg samo da ih imaju u svome autorskom opusu, ali najveći dio čine specifične Napalm Death kompozicije pune abnormalne energije, one iste kakvu su imali i na epohalnom debiju, samo s razlikom što su danas daleko kompetentniji glazbenici koji odavno više ne srljaju, već točno znaju što hoće. A to je svjesna, angažirana publika koja razmišlja svojom tintarom i ima slobodu upravljanja onim najvitalnijim dijelom svojeg bića. Većini je to kult vlastitog spolovila preko kojeg nadopunjuju sve svoje frustracije, a kad se kaže da ovi Englezi imaju 'muda', često se potpuno krivo tumači, jer kad se misli da si čuo jednu pjesmu od Napalm Death, onda si čuo sve pjesme, kao kod Ramones ili Motorhead. A to je potpuno krivo. Energija s kojom blistaju nenadmašiva je, i usudio bih se reći, ovdje je veličanstveno jedinstvena.

Da sad ne opisujem detalje s odličnim mračnim ambijentalnim uvodnikom "Circumspect" u kojeg su uključene i klavijature, pozabaviti ću se esencijalnim dijelom ove strašne ploče, kakvu do sada još nisu snimili. Bombetina odmah slijedi sa "Errors in the signals" u kojoj je pun(k) kufer riffoidnih eksperimentalija na gitari Mitch Harrisa, a prave 'podizače' još su "Quarantined", himnične "Blank look about face" i "Aim without aim" sa zborskim ovacijama, zatim prvi video-spot skinut s albuma "Analysis paralysis", te spomenuta "Orders of magnitude". U nekim kompozicijama čak zvuče bijesnije i opakije kao nikad prije ("Think tank trials", "Opposites repellent", jednominutnoj "Nom de guerre" ili vrlo mračnoj "Leper colony"), a u nekima bubnjar Danny Herrera kombinira višeslojne hardcore/death rafale od kojih doslovce staje dah, kao recimo u "Protection racket", "Collision course" ili posljednjoj "A gag reflex". Iznenađenje albuma je "The wolf I feed" u kojoj su neke dionice otpjevane čisto bez one Greenwayeve knedle na dvojak način - prvi je punkerski poput najbijesnijeg Ian McKayea (Minor Threat, Fugazi), a drugi recimo nešto između Ozzyija i Mike Pattona sa melodično razvučenim vokalima. Naravno, pojavljuje se i klasični 'knedla' glas.

Strašna energija koja ne jenjava punih 50 minuta, fantastični zvučni i instrumentalistički performansi, kao i sam konceptualni pristup vrlo bitne i aktualne svjetske teme dovoljan su razlog da ovaj rad uđe u kategoriju najboljih ne samo ovogodišnjih brutalno-ekstremnih, već i u sam vrh ponajboljih Napalm Death albuma. Ima i onih fanova koji smatraju da je ovo totalno smeće, ali to je njihov problem...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/03/2012