Napalm Death su jedan od zaista rijetkih bendova koji ne umije napraviti prosječan, ispodprosječan ili loš album jer svaki im je, još tamo od debija "Scum" iz 1987. (promovirao ih je i legendarni John Peel na svojim sessionima BBC Radio 1) svojevrsno remek-djelo, a dobar dio njih je i političko-socijalnih konotacija u čemu ubjedljivo drže pijedestal angažiranih heavy autora zahvaljujući onoj jakoj početnoj hardcore-crust fazi. Tako gotovo svaki, a posebice nekoliko posljednjih obiluju edukacijskim kritičkim osvrtima na kurentnu situaciju. Ovaj puta su se pozabavili svjetskom letargijom iskoristivši vrlo rijetko rabljenu riječ defetizam koja predstavlja višesmisleni oblik pasivnosti - prvenstveno se njome označava prihvaćanje poraza bez borbe naglašavajući negativnu asocijaciju poput izdaje i pesimizma, ali i ratnih vibracija kada se vojnik prestaje boriti smatrajući da je bitka unaprijed izgubljena ili se, pak, ne isplati upuštati u nju zbog nekih drugih razloga. Naravno, ovim sinonimom bend se poslužio kao direktnom metaforom na osnovnu bolest društva i njegovog pacifističkog odnosa spram vladajuće ergele noseći neprekidno barjak borbe za istinu i bolji svijet koji se rastapa u nehumanosti, fašizmu, rasizmu i kapitalizmu smatrajući poput nekog potištenog i polukrepanog ratnika da se s rogatim ne valja bosti. Iskrenost, antifašistički i antikapitalistički pristup kojeg bend njeguje još iz anarho-punk dana kada su imali nestabilnu postavu protegnut je već na dobrih 30 i kusur godina održavajući uz to i jedan od najekstremnijih i najbrutalnijih glazbenih pravaca kojeg su toliko savršeno isklesali da naprosto iz albuma u album frcaju neprekidnim inovacijama, a pri tome ostaju svoji.



Tehnički i svirački besprijekorni jer u istoj postavi djeluju od 1990. kad im se pridružio gitarist Mitch Harris, ovo novo čudo od albuma ima sijaset dobrodošlih finesa s kojima 'na tanane' revitaliziraju i osvježavaju ne samo vlastiti stil nego općenito i metal kao žanr nepresušnim ambicijama za 'brže, bolje i savršenije'. Jedan od naglašenijih faktora u prvom dijelu albuma su tehničke majstorije bubnjara Danny Herrere čija je izvanrednost neosporiva u galopirajuće mahnitom uvodniku "Fuck the factoid" gdje se u svega dvije i pol minute očitava nevjerojatna konciznost brzine s virtuoznim prelazima, a tu treba dodati i tu Harrisovu gitarsku premoć stapanja hardcore/ punk riffova s pozadinskom psycho-vožnjom, kao i povremeni mračni atmosferičan 'nijemi vokal'. "Backlash just because" je bio najavni singl s puno previranja, te nevjerojatno čiste, kristalne produkcije za urnebesni grindcore (potpisuje je, naravno Russ Russell koji im je zaslužan za posljednjih 7 albuma, a između ostalog radio je i s The Exploited i Dimmu Borgir), dok se u "That curse of being in thrall" očituje i njihova d-beat sposobnost stapanja metal/hardcore-punka s također mnogo aranžmanskih izmjena, a za "Contagion" se slobodno mogu povući noise-rock relacije njihovih velikih uzora Big Black, te na momente zazvuči i poput najžešćih Ministry, naravno, sve upakirano u hardcore tutnjavu. Najneobičnija pjesma je "Joie de ne pas vivre" odvrištana Mark "Barney" Greenwayovim crust-growlom na francuskom, ali na daleko mračniji način poput ranijih vriskanja Frantz Treichlera iz The Young Gods, a vrlo sličan je i zvučni scenarij s mnogo industrial elemenata: naglašen je 'grmljavinski' bas Shane Emburyja, gitara je znatno stavljena u pozadinu, te se mnogo radilo na atmosferičnosti (da vam netko bez ikakve prethodne najave pusti ovu stvar, nikad ne bi pomislili da su ovo Napalm Death), a kako su za album imali čitavih 5 godina, evidentno je da su svaku stavku, čak i sekundu po sekundu obavljali pomno i bez silovanja, pa je tako "Invigorating clutch" uronjena u početni atmosferski gothic-sludge i jedna je od rijetkih 'laganica' (čitaj: umjereni tempo) što ih povezuje s post-punk relacijama Killing Joke, točnije onaj dio metal scene koji poštuje i Joy Division ostavštinu. "Zero gravitas chamber" nastavlja urnebesni d-beat, "Fluxing of the muscle" kombinira umjereni i brži tempo, ali to tako rade abnormalno fantastično jer im je i hardcore i punk i grindcore i metal i thrash i death osnovna škola kao što je zidaru, rataru, ribaru, stočaru i svakoj radno sposobnoj osobi osnovna sprega 'pljuni u šake i radi ono što znaš sa svojim alatom', a to je vrijedno divljenja u ovakvo degutantnoj današnjici kad mladi ljudi jedini trud i znoj kojeg su spremni izbaciti jest osim seksa, onaj u teretani, ha-ha-ha...



I onda se dolazi do ključne pjesme "Amoral", jedne od prvih u karijeri benda koja možebitno koketira s 'komercijalnošću' jer je umjerenog tempa, vrlo pristupačnog repetirajućeg riffa i koncizno usaglašene post-punk/Killing Joke (a i Joy Division) strukture, a takvih komada bend baš i nije imao, no riječ je o direktnoj poruci, može se protumačiti i kao mainstream, mada čisto sumnjam da bi bilo koji komercijalan radio vrtio ovako urađenu pjesmu s tekstom 'trauma traži osvetoljubivo srce/ iščupati istinu iz mraka/ svi naizmjence skrivamo prijevaru.../ nema predviđanja za raspodjelu nade, odvojeni amoralni limb/ varanje za postizanje - što zapravo treba postići?/ ne postoji uvjerenje koje se može podariti/ na kraju smo samo hrana za crve - gnojivo za zemlju'. Ne kažem da je Napalm Death ovdje uistinu napravio svoj komercijalan 'tour de force', uostalom to će vrijeme pokazati s obzirom koliko su imali sjajnih pjesama o kojima se baš i ne govori i ne diskutira jer se uvijek samo obraćala pozornost na energiju, a ovaj put je drugačija stvar koja starim fanovima i ne znači mnogo, barem onima koji su ih u tančine pratili. Napalm Death su si po prvi puta u karijeri dozvolili luksuz da naprave 'komercijalnu' pjesmu koja u principu uopće nije komercijalna, kao niti bilo koja pjesma Killing Joke. "Amoral" je najblaža 'pop' stvar koju su ovi velikani napravili pokušavajući se koliko-toliko približiti mainstreamu što je popriličan izuzetak u njihovoj karijeri da bi se mogla dopasti konačno i široj audijenciji. Tamo, za neku radijsku top-listu gdje i Ministry i Killing Joke imaju pristup, ali čisto sumnjam, no to je neprikosnoveni Napalm Death da se nikad neće spustiti do teen nivoa Billy Idola, Avenged Sevenfold ili Black Veil Brides.

Zadnji dio albuma je ubitačan: naslovna "Throes of joy in the jaws of defeatism" je najsnažniji punk/hardcore/d-beat koji je odzvanjao u zadnjim decenijama, majstorija u kojoj se čuju sve te prohujale brutalne epohe bez imalo nostalgije, oni dobri poznavatelji benda mogu reći da je ovo skoro pa jedna od najekstremnijih pjesama, mada i nije, ali ovi moji vršnjaci jer smo svi otprilike istih godišta, toliko su vjerni svojoj umjetnosti i uvjerenjima da od njih ne odustaju niti čak u ovakvim pozamašnijim godinama kada ono 'brže, bolje i savršenije' postaje 'tromije, slabije i nezgrapnije' maskirajući se uglavnom iza velebne produkcije. Stoga se može bez puno diskusije zaključiti da je ovo potpuni domet legendi u ovoj fazi karijere koju ne treba mnogo brkati i uspoređivati s onom iz kasnih 80-ih ili ranih 90-ih. Još uvijek su spremni za inovacije, a to je itekako dobrodošla činjenica što umnogome dočarava kreativnu sposobnost benda koji niti ne pomišlja na prepuštanje letargiji i prihvaćanju poraza bez borbe.

Naslovi: 1.Fuck the factoid, 2.Backlash just because, 3.That Curse of Being in Thrall, 4.Contagion, 5.Joie de ne pas vivre, 6.Invigorating clutch, 7.Zero gravitas chamber, 8.Fluxing of the muscle, 9.Amoral, 10.Throes of joy in the jaws of defeatism, 11.Acting in Gouged Faith, 12.A Bellyful of Salt and Spleen

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/09/2020