Ostavivši synthove i elektroniku, Paradise Lost posljednjih 5-6 godina još uvijek traže ono što su izgubili u metalu.

Može se reći da je s ovim 13. studijskim albumom okončana pretvorba ovih znamenitih Engleza koji su dugo vremena modernizirali metal synth-pop i elektronskim začinima. Naravno, vratili su se potpuno u metalni zvuk, a ostaci starih radova od sjajnih elektronskih albuma "One Second" (1997), "Host" (1999) ili "Believe In Nothing" (2001) primjetni su samo u tek nekim sitnim paralelama. Poput uvodne pjesme "Solitary one" u kojoj su ostale specifične klavijature i piano linije ili klasični pop (gothic-rock) obrasci naslovne pjesme "Tragic idol" i "Worth fighting for" izgrađeni po načelima njihovih velikih uzora Depeche Mode zbog kojih su i krenuli u drugoj polovici 90-ih u sasvim neočekivani eksperiment sa elektronikom, kao i nekolicina samplova s kojima redovito obogaćuju konstrukcije pjesama.

Taj proces odvajanja metala od elektronike i industriala im je doduše dugo trajao kroz prvu deceniju 21. stoljeća, no ostale su i dalje neke evidentne sintagme koje nikako ne mogu izbjeći. Prije svega to je clean vokal frontmena Nick Holmesa, naglašeni himnični refreni i mračnija atmosfera ionako redovito ozbiljnih emotivnih pjesama. U principu, ostavivši elektroniku postrance, sve ono što su nekad rabili kod nje, to ovdje ponovno izvode prljavim gitarama Greg Mackintosha i Aaron Aedyija u tromijim i umjerenim 'dance' tempovima zaokruživši se stilski na razmeđi gothic rocka i metala.

Prevalivši ogroman put od početnog doom-metala s kojim su krenuli početkom 90-ih, ponovno su se praktički vratili korijenima bogatiji za mnoga pop iskustva u kakva se rijetko koji metal bend upušta. U potpunosti predani potrazi za spajanjem doom riffova sa tradicionalnim metal izrazom, gro ovih pjesama je poprimilo zvučne obline komercijalne Metallice iz 90-ih ("Crucify", "To the darkness", te balade "Fear of impending hell" i "The glorious end"), a standardni primjer je najbolje izražen kroz prvi singl "Honesty in death". Izuzetak od toga su za njihov stil prilično žestoke "Theories from another world" i "In this we dwell". Međutim, izostanak elektroničkog dijela aranžmana koje su rabili gotovo punu deceniju otvorio je jednu veliku prazninu u zvuku; jasno se osjeća da ovdje manjka upravo to. A nadoknaditi ih sa spojem starog zvuka i friškijeg gothica kojem su pribjegli na zadnja dva albuma jednostavno nisu uspjeli. Gitare tretirane na čisti metal način to nikako ne mogu nadomjestiti.

Stihovi su im i dalje ostali prilično upečatljivi i grade se oko iste kvalitete ranijih radova, tako da je temeljni dojam albuma još uvijek privlačan za slušanje mada se mora priznati da su osjetno počeli gubiti korak za kurentnim tradicionalnim metalom. Nekada su ga unapređivali, a danas jednostavno stagniraju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/05/2012