Nije da sam ikad bio išta oduševljen ovim švedskim melodic death bendom iz Halmstada, uvijek sam ih smatrao presladunjavim za moj ukus, pa i šarlatanski pretjerano zabavnim u okvirima metala poput ubrzanih Manowar ili s druge strane, poput razvikanih small party rockera The Black Keys koji su na INmusicu 2014. pokazali da ipak nisu tako veliki i važan bend kako su ih mediji i subjektivno loši kritičari napuhali. Odnosno, kad je bend bezopasan i kad se sviđa prosječnom ljubitelju Divljih jagoda, Opće opasnosti, Atomskog skloništa, Parnog valjka, Kiss i Let 3, onda tu i nema nešto osobito interesantno osim ponekad jako dobro sročene furke.

Nedavno ih je napustila pjevačica Angela Gossow koja je s njima provela skoro 14 godina i snimila 6 albuma. Odlučila je da je došlo vrijeme da se posveti porodici i privatnim stvarima, pa je bend pozvao Alissu White-Gluz iz kanadskog ekstremnog metal benda The Agonist. I to je jedina zanimljiva stvar u svemu tome, ali dakako, Angelu nije samo tako lako zamijeniti. Alissa zvuči neuvjerljivo i preblago makar koliko se trudi biti gruba, te može zavarati nekoga tko ne zna da je tu muški frontmen s pubertetskim vokalom kojega pokušava učiniti grubim i osornim. Zamijena definitivno nije uspjela, ali je zato album zbog velikog interesa dosegao najbolje pozicije - USA no.44 i UK no.85. Prethodni radovi s Angelom jedva su ulazili u top 100, ali zato im se najboljim smatra "Wages Of Sin" (2001) na kome je došla umjesto originalnog agresivnog frontmena Johan Liiva s kojime bend očigledno nije imao nikakvu perspektivu nakon prva tri bezuspješna albuma i njegovih projekata sa strane (Carnage, Furbowl, Devourment).

A i postava benda se svako malo rotirala (3 promijene gitarista, 2 basista i 2 bubnjara) tako da je na koncu od originalne postave ovdje ostao samo Michael Amott (gitara) i Daniel Erlandsson (bubnjevi) koji je jedno kraće vrijeme izbivao iz sastava, te ponovno imaju novog drugog gitaristu Nicka Cordlea (iz benda Arsis) koji je došao 2012. nakon neočekivanog odlaska mlađeg Michaelovog brata Christophera. K tome treba dodati da su Michael i još neki glazbenici stalni ili povremeni članovi Carcass, Armageddon, Carnage, Mercyful Fate, Spiritual Beggars i Eucharist, te da su svi križ-kraž u nekakvim frakcijama gdje se više ne zna tko pije, a tko plaća. Onako, nešto poput heavy metal 4 Asa, hahaha.

Glazba im je ostala ista, te se i dalje temelji na Michaelovim izabranim gitarskim melodijama i obiljima 'catchy' solaža, ali nije niti mrvicu dalje otišla od stereotipa power i symphonic metala koji je redovito ubrizgan u death teritorij. Sve to štima otprilike kao da Sead Lipovača u najboljim danima Jagoda šiba fraze (mada Jagode nikad nisu bile ovako ekstremno žestoke) i pronađe se ovdje čak i poneka, tja, zgodnija pjesmica poput singlova "War eternal" u thrash/NWOTBHM stilu, death komada "As the pages burn" i umjerene hard-rock/metal balade "You will know my name" s pokušajima gordih sintetičkih orkestracija gdje uopće nije jasno zašto Alissa ne pjeva svojim običnim clean vokalom koji je inače jako, jako dobar i poseban. Potpuno bespotrebno dere grlo u ovakvim sentimentalnim pričicama gotovo do apsurda pokušavajući stvoriti famu oko vlažnih ženskih snova i 'wide open' međunožja.

Kroz samu glazbu tokom albuma osjeća se zamor, klišeiziranost i nemogućnost postizanja raznolikosti, te nespremnosti da radikalno promijene aranžmane. Sve je tako sladunjavo i patetično bez dinamike s kojom padaju u prosječnost, ponekad u nesuvislost i pretjerane skale (osobito u interludiju "Graveyard of dreams (instrumental)"), a neke jako fino zamišljene refrene ne mogu kanalizirati u pravom smjeru (najkraća "Stolen life") ili se pak vrte u začaranom krugu melodije s kojom ne znaju šta da točno naprave kompleksno je ganjajući od nivoa do nivoa ne postižući ama baš nikakvu fleksibilno oblikovanu infrastrukturu već pompoznu zbrku koještarija ("Time is black").

Ali sve te melodije kao da su izvučene iz nekih najboljih death pjesama, ponekad zazvuče tako pretjerano grozomorno u spoju s klavijaturama poput tema iz Hollywoodskih spektakla, serijala o James Bondu i nekonstruktivno se ne pomiču ama baš nigdje naprijed. A šta da se kaže dok ti na kraju albuma kao bonus dođe obrada onog grozomornog hita "Shadow on the wall" Mike Oldfielda iz 1983.? Sva sreća da nije "Moonlight shadow". To ne bih mogao pretrpjeti niti u death verziji... Lirika albuma je bez darežljivosti i fluktacije, izgubljena, nemaštovita i puna natucanja o nekakvoj uznemirenosti koja je potpuno nedefinirana i usmjerena isključivo na mainstream. Nema nikakvog govora o nekakvom 'vječnom ratu', a to bi barem trebala biti ljubav i njeno bojno polje sudeći po omotu na kome svinje i štakori s ljudskim tijelima drže novorođenče u ruci gatajući mu sudbinu života. Omot je skoro pa još i najoriginalniji komad ovog albuma na kome klinac nikad neće shvatiti zašto je uopće rođen u ovakvom svijetu.

Pompozno, pretjerano i skoro pa bezveze. Umjetnički škart. Treš-će.

Naslovi: 1.Tempore Nihil Sanat (prelude in F minor), 2.Never forgive, never forget, 3.War eternal, 4.As the pages burn, 5.No more regrets, 6.You will know my name, 7.Graveyard of dreams (instrumental), 8.Stolen life, 9.Time is black, 10.On and on, 11.Avalanche, 12.Down to nothing, 13.Not long for this world (instrumental)

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 05/08/2014