Treće izdanje MIMO festa okupilo je šačicu posjetitelja. Izgleda da je veliki petak i prohladno kišno veče koje je došlo kao ljuti melem nakon snježne mećave prije nekoliko dana primoralo ljude da ipak ostanu kod kuće.
Ja sam bio pozvan od voditeljice Jelene Balent (Hrvatski radio) u svojstvu kratkog komentatora Marinade, pa sam stojički poslušao relativno mlađeg akustičnog kantautora
Rokambol (Nikša Marinović), mladića koji se bavi i glumom, ali kako je nabio šešir na glavu, nisam uspio shvatiti tko je on. Svjetla reflektora su tukla s plafona i zaklanjala mu lice, bilo je zabranjeno slikanje s blicom, nije se smijelo unositi piće u dvoranu, a on sam je zamolio publiku da ne bude nikakvog aplauza. Klasična kazališna i meni veoma sumorna, sterilna i iritantna atmosfera intelektualne hladnoće bez ikakve mogućnosti zabave.
Svoj set od 10 pjesama je izveo u jednom dahu, praktički kao medley i to u veoma dobro uigranom i usviranom izdanju. Tehnika mu je okey; početne pjesme u legatu, a kako je svirka odmicala, sve više je rabio i vrlo dobar staccato. Također je i vokalno vrlo dobar, arije su mu veoma pjevne, sve u fino posloženim akordima, aranžmani su mu svirački propleteni zanimljivim međuigrama od klasičnog kantautorskog stila sve do elemenata bluesa, flower-powera, jazzy natruha, u ponekim sekvencama je dotaknuo i duh zaboravljenog Leo Kottkea, malo se poigrao ritmičkim lupkanjem po tijelu gitare, a to je sve u perfektno ozvučenom prostoru dobilo prijeko potrebnu dubinu i širinu inače vrlo šturog i ograničenog zvuka akustične gitare.
rokambol © horvi
Međutim, njegovi tekstovi su plitki i prozirni. Sve pjesme mu govore o romantici, emocijama, pršte pretjeranim optimizmom i vedrinom. On na ulici vidi sretne ljude, primjećuje samo lijepe djevojke, žudi za ljubavlju, očekuje ljubav i samo vidi pozitivne stvari u životu kao da ne živi u ovoj odvratno sjebanoj državi u kojoj na ulici nema sretnog čovjeka. Nit je sretan onaj koji je dio opljačkanog staleža, nit je sretan onaj koji je bogat jer strahuje od skorog susreta s obližnjim Remetincom. To jest, u ničemu se ne mogu složiti s njegovim lirskim opusom. Priča priče za stare dame i ljubavnike poput gospodina Fulira (Relja Bašić) iz filma "Tko pjeva zlo ne misli" na suvremeniji način zagrebačkog trubadura sa šeširom na glavi i polurockerskim, vrlo blijedim i tananim pedigreom reinkarnacije Drage Mlinarca. Naravno, za radijski program i komercijalnu dispanziju, ovakav autor će prije isplivati na površinu jer se ne dotiče nikakvih teških tema. Fino ih je upakirao u omotnicu bez sadržaja gdje pjesme ne govore o ama baš ničemu osobito važnome osim, možda njemu samome s ciljem da privuče pažnju one ciljane publike koja uživa u repeticijama balada i elegija. Čak se ne zna niti zabavljati i imam dojam da je strahovito dosadan. Vjerojatno čita Prousta, sluša Stinga, Stefanovskog, Gibonnija i Olivera, te se nada da će jednog dana glumiti u "Hamletu". Ništa posebno.
Marinada, riječki bend kome sam pisao recenzije svih dosadašnjih 16 izdanja nisam gledao još od 2006. godine (Isusek raspeti, kaj je to tak davno bilo?) i mogu reći da su me više nego prijatno iznenadili. Nije da je ovo što i kako danas funkcioniraju na pozornici bolje ili lošije, čak mi je ona stara Marinada bila i bolja jer su zvučali kao miks The Fall - Suicide, imali su rockerskiji i alternativniji naboj, no danas su tehnički perfektni i detaljizirani do laboratorijske čistoće Kraftwerk s elementima avangardnog popa, indietronice i IDM-a, taman po mjeri 21. stoljeća. Šturi, minimalistički i kompaktni u svirci s delay/echo efektima synthova (2 komada) i električne staccato gitare (nema riffova), elektronskim bubnjem i odmjerenim acapella vokalima, prošarali su kroz opus od cirka 2008. ("Drvo života") do najnovijih skladbi koje će se pronaći na nadolazećem albumu "19". Akustične pjesme odavno više ne sviraju (mada imaju i zavidnu akustičnu pjesmaricu), u set listi nisu imali niti jednu mračnu pjesmu ili neku na engleskom jeziku (očekivao sam barem "Our music" ili "Freedom"), no sve im pjesme imaju strahovitu dubinu tekstova bez obzira što se svode na 2-3-4 stiha. Kao Kraftwerk, ali, naravno posve drugačije. Njihova opsesija je vječita ljubav, Bog i smisao života, jedan idealan, nazvao bih to christian-rock svjetonazor u kome nema nikakvih negativnosti, no to i nije tako. Iza tih stihova stoji cijela filozofija religijskog i metafizičkog, stvarnog i materijalnog, vanjskog i unutarnjeg stanja duha. Izvrtanje iz jednog u drugog, preispitivanje sebe samoga, odricanja i davanja, praštanja i ponižavanja bez ikakvih promijena stanja svijesti i percepcije. Čisti um i duh.
marinada © horvi
Njihova jednostavnost i minimalistički dekor vode neupitno na onu današnju tezu da je najbolje ono što nije zaraženo ovim prokletim svijetom s kojim se svakim danom moramo boriti, no Marinada, odnosno vođa Marin Alvir nije do te spoznaje došao slušajući nekakve bezazlene bendiće koji će možda djelomično nalikovati na njih (prvi album MGMT recimo i takve slične drobilice retro trenda synth-popa). On je prošao jedan ogroman ciklus transformacija i eksperimenata, analiziranja i ućešća u noise-rocku, industrialu, brutalnim žanrovima, radeći sa Franci Blaškovićem jedan ogroman opus od 30-tak abnormalno šašavih albuma, da bi došao do svjetovnog i duhovnog pročišćenja. Ništa komplicirano, a sve je to jako sofisticirano u slučaju Marinade. Odnosno, ti njihovi tekstovi i pjesme imaju savršeno izbalansirani odnos misaonog i duhovnog, veliki dio večerašnjeg repertoara je bio veoma plesan, katkad i eksperimentima prošaran, ali kako se to u ovoj fantastično akustičnoj dvorani, ali s prokleto sterilnim kazališnim klišejima nije smijelo niti zatapkati ili ustati, ponešto doviknuti ili zafućkati, pa barem malo zaplesati, odustao sam od bilo kakve motivacije da me ponese njihova glazba.
Njih treba gledati u diskoteci, u nekom klubu gdje se može normalno popiti piće i zapaliti koja cigareta, gdje se može plesati. A i sam John Peel koji je 40-tak godina radio veoma slične radijske programe s izvođačima uživo, redovito je dozvoljavao klasičan r'n'r pristup sa i bez 'sedeljke' radeći i prijenose uživo iz pivnica, klubova i omiljenih britanskih pubova podigavši značaj ovakve zabave na visoki društveni i svjetski kulturni nivo. Ovo je još uvijek konzervativno ko' r'n'r u SSSR-u. Ili kao da sam gledao partiju tenisa s Mićom Dušanovićem. Dobro, a škrto s feedbackom. Valjda je na veliki petak to tako i trebalo biti...
horvi // 03/04/2013