The Cure su oduvijek slovili kao jedan od najpopularnijih alternativnih bendova u univerzumu. U četiri dekade staroj karijeri, bend predvođen Robertom Smithom inspirirao je mnoge glazbenike i pokazao konzistentan rad svojim nastupima i studijskim djelima. Priča je počela davne 1976. godine kada je frontmen Robert Smith pod nazivom Easy Cure okupio svoje školske drugove: Michaela Dempseya na basu, Lola Tolhursta na bubnjevima i lokalnog gitarističkog heroja Porla Thompsona. U početku, bend je bio osposobljen za mračnjake i bezobraznu đitricu s pseudo-literarnim tekstovima pa je njihov demo krasila traka Killing An Arab inspirirana Camusovim romanom Stranac. To se strašno svidjelo Chrisu Parryju, predstavniku Polydor Recordsa, koji je odmah organizirao snimanje albuma za Small Wander.



Tijekom 1978. bend je prošao kroz nekoliko inkarnacija. U nazivu je otpao Easy, a u postavi Porl. Ambiciozni trio nastavio je svoju priču. U međuvremenu, Chris je osnovao Fiction Records pa su The Cure jedan od prvih bendova koji je svoj nastavak dobio pod tom etiketom. Singl Killing An Arab reizdan je u veljači 1979. godine. Nakon toga, bend je u svibnju konačno izbacio svoj prvi album Three Imaginary Boys i pokupio pozitivne kritike britanske glazbene štampe. Nešto kasnije zaredali su singlove Boys Don't Cry i Jumping Someone Else's Train. Također, iste godine pridružili su se velikoj turneji Siouxise And The Bansheesa gdje je Smith zamijenio đitricu Johna McKaya.





Krajem 1979. izdali su singl I'm Cult Hero. Nakon toga, Dempsey je napustio bend pa ga je početkom 80-ih zamijenio Simon Gallup. U proljeće 1980., bend je uvrstio Mathieu Hartleya na sintič i upakirao ga u svoj drugi album Seventeen Seconds. Zbog toga im je zvuk postao eksperimentalan, nalik sporim i sumornim naricaljkama. Iste godine, bend je krenuo na svoju prvu svjetsku turneju. Nakon australskog dijela, Hartley je napustio stare prijatelje koji su već sljedeće godine svoj treći album Faith izdali bez njega.

The Cure su kasnih 70-ih iznikli iz pankerske revolucije po Velikoj Britaniji kao dio poslijepankerskog i new wave pokreta. The Cure je jedan od rijetkih britanskih bendova tog doba koji je iskovao izuzetno uspješnu karijeru u Americi. Tijekom ranih 80-ih, započeli su mračnim i mučeničkim smjerom prema gotičarskom rocku. Mašta, kreativnost i pogonski sustav Roberta Smitha zadržali su bend konstantno kreativnim i nepredvidivim iz albuma u album što im je pomoglo da opstanu kao jedan od najuspješnijih bendova stimuliranih pankerajem.

Njihov četvrti introspektivni doom album Pornography objavljen 1982., proširio je njihovu kultnu publiku. Nakon završetka popratne turneje, Gallup je napustio bend i Tolhurst se s bubnjeva premjestio na sintič. Pornography je dosegnuo vrhunac i u SAD-u s Billboardovom ljestvicom. Čak je i krimi-pisac Ian Rankin posudio naslov singla The Hanging Garden za istoimeni roman fiktivnog edinburškog detektiva Rebusa. A onda su krajem godine izbacili prvu hitoidnu densaru Let's Go To Bed.



Smith je početkom 1983. bio posvećen snimanju Hyaena albuma sa Siouxsie And The Banshees. Iste je godine s njihovim basistom Steveom Severinom oformio bend. Prozvali su se The Glove i pod tim nazivom snimili svoj jedini album Blue Sunshine. Tek krajem ljeta, kjurovci su snimili singl veselog naziva The Lovecats, koji je postao najveći hit u dotadašnjoj povijesti benda,.

Godine 1984., izbačen je album The Top. Unatoč svim silama pop glazbe, hitoidna The Caterpillar vratila ih je sumornim i halucinogenim zvukovima. Popratnom svjetskom turnejom bend je povampirio svoju postavu s bubnjarom Andyjem Andersonom, basistom Philom Thornalleyjem i povraćenim gitarističkim junakom Porlom Thompsonom. Novi zvuk zabilježen je albumom jednostavnog naziva Concert.



Nekoliko inkarnacija dogodilo se 1985.; njihovim novim, konceznim i striktno pop-orijentiranim albumom The Head On The Door. Također, basa se primio Simon Gallup dok je bubnjarske palice preuzeo Boris Williams. Singlovi izvučeni iz tog albuma, In Between Days i Close To Me, postali su prilično veliki hitovi na svim studentskim i underground radiopostajama.





Odmah iza toga, 1986. izbacili su kompilaciju Standing On The Beach, a njihovo prvo sudjelovanje na Glastonbury Festivalu osvanulo je na filmu The Cult In Orange. To je postavilo pozornicu za nadolazeće dvostruko izdanje albuma Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me, 1987. Nakon četiri uspješna hita Why Can't I Be You, Catch, Just Like Heaven, Hot Hot Hot!!! i The Kissing Toura aktivnosti benda su usporene. Naime, Tolhurst je tužio bend jer je smatrao svoju bendovsku ulogu puno većom od one koja je navedena ugovorom i tražio rekonstrukcijsku isplatu zasluga.









Bend je Tolhursta zamijenio bivšim klavijaturistom Psyhodelic Fursa, Rogerom O'Donnellom. Novi album, Disintegration, objavljen u proljeće 1989., imao je više melankolije od prethodnika pa su Lullaby i Love Song istog trena postale hitovi. Bend je na popratnoj Prayer Tour i bez Tolhursta uspio osvojiti svjetske stadione što je zabilježeno live albumom Entreat. Nakon toga, postavi se pridružio roadije Perry Bamonte. U jesen 1990., objavili su zbirku singlova Mixed Up iz koje su proizašli hitoidni remixevi poput Never Enough, Close To Me i A Forest. Sljedeće 1991., pokupili su i jedno domaće priznanje Brit Awarda kao najbolji britanski bend.







Potaknuti singlovima High i Friday I'm In Love, u proljeće 1992., bend je objavio album Wish. Nadolazeća svjetska turneja je rasprodana. To je dokumentirano albumima Show i Paris objavljenima 1993. Iste godine Thompson je napustio The Cure kako bi se pridružio bendu Jimmyja Pagea i Roberta Planta. Nakon toga O'Donnell se prebacio na kljave, a Bamonte je sintič zamijenio đitricom. Bend je nastavio hedlajnerski po Finsbury Parku kao kvartet. Okupiranost slučajem zvanim "Tolhurst" znatno je usporilo snimanje sljedećeg albuma. U međuvremenu su singlom Burn upotpunili soundtrack The Crow i Purple Haze coverom Hendrixov tribute album Stone Free. Rješenje u korist benda stiglo je tek krajem jeseni 1994.





Međutim, Boris Williams je napustio bend neposredno prije snimanja novog albuma pa je bend preko reklama u britanskom glazbenom tisku regrutirao novog bubnjara Jasona Coopera. Tijekom 1995. snimili su Wild Mood Swings i održali nekoliko koncerata po europskim festivalima. Album je 1996. konačno pušten u prodaju s prethodnim singlom The 13th. Kombinacija popa i darkeraja zaživjela je u samom naslovu albuma koji su kritički i komercijalno prihvaćeni. Nakon toga, bend je krenuo na svoje najduže putovanje u povijesti pod nazivom The Swing Tour.

Godine 1997., kompilacija Standing On A Beach konačno je dobila svoj nastavak Galore s epskim hitom Wrong Number. Nakon tog iskombanog singla, Bowiejev gitarist Reeves Gabriel pridružio se postavi. Narednih godina štancanje studijskih albuma je stagniralo. Kako god, bend je bio zaokupljen drugim stvarima poput snimanja soundtracka More Than This za The X-Files: The Album. Osim toga, Robert Smith se pojavio u nezaboravnoj epizodi South Parka. Tek su 1999. završili snimanje i miksanje onog što mnogi smatraju njihovim najboljim albumom. Grammyjem nominirani, Bloodflowers zamišljen je kao posljednji nastavak Pornography i Disintegration triologije. Taj album u mnogočemu je obilježio prekretnicu benda. Njegovim izbacivanjem 2000., The Cure su krenuli na Dream Tour i u samo devet mjeseci odsvirali milijunske koncerte.





Narednih osam godina do novog studijskog materijala stopili su s nekim drugim projektima. Raskid ugovora s Fiction Recordsom obilježili su 2001. albumom The Greatest Hits s Cut Here i Just Say Yes ekstenzijama. Godine 2002. konačno su objedinili DVD triologiju logičnog naziva Triology, a onda su 2003. otvorili novo poglavlje i potpisali ugovor s Geffen Recordsom. Dvadeset i tri godine nakupljenog znoja u Fiction Recordsu obrisali su kutijom od četiri Join The Dots diska. U međuvremenu su doživjeli još nekoliko kadrovskih promjena. Bamonte i O'Donnell su 2005. napustili bend pa je Thompson odlučio iskušati treću sreću. Tijekom listopada 2008. konačno su iscijedili i svoj posljednji studijski album 4:13 Dream.

Ostatak vremena proveli su stvarajući razna čudesa koja je teško objediniti jednim ovako šturim portretom. Iako su posijali sjeme goth rocka, The Cure su oduvijek težili iskrzanim pop pjesmuljcima. Cijela priča otišla je na višu razinu krajem 80-ih kada su mejnstrimerski osvojili cijeli svijet. Ipak, najveću popularnost svojim koncertima i hitovima postigli su 90-ih. Njihov utjecaj vidljiv je kroz mnoge današnje bendove. Zato smo ih popratili po raznim europskim koncertima. Doduše, najčešće austrijskim.

veda // 25/10/2022