Ponovni povratak za interes cold wave scene, nekoć vrlo popularne alternative post-punka u središnjem dijelu starog kontinenta (Njemačka, Francuska, Austrija, Švicarska, Belgija, Nizozemska…) leži u neprekidnoj postojanosti žanra još tamo od 1977-78 kada je sve krenulo kao opozicija britansko-američkim bendovima. Pa iako je žanr imao velikih uspjeha ne samo širom starog kontinenta, već i USA, mislim na cold wave, dok se post-punk stubokom gotovo izbrisao nakon utrnuća najvitalnijih izvođača do cirka 1983-84, stalno je tinjala potreba, barem kod njemačkih i francuskih autora da održavaju prijeko potreban integritet. No, za razliku od post-punka na čiji revival se čekalo gotovo 30 godina, ovi opozicijski postavljeni akteri iz dvije spomenute zemlje nisu ničime preuveličavali svoj značaj, a niti se blamirali na velikim vratima oko nekakvog tobožnjeg 'ponovnog povratka' jer u principu nije bilo niti 'odlaska', odnosno utrnuća žanra, čak niti kroz turbulentne 90-te kada se posve zagubio interes za nekoliko najvažnijih britanskih imena poput Joy Division, Bauhaus, The Cure, Gang Of Four ili Siouxsie And The Banshees. S druge pak strane, kako je cold wave neprestano živio svoju kolaboracijsku povezanost s elektronikom i više naginjao na implikacije Gary Numana, Kraftwerk, D.A.F. i nezaobilaznih Joy Division kao glavnih katalizatora, nije nimalo neobično da su mnogobrojni albumi žanra tijekom posljednjih, ajde, 25 godina zaslužili kultne statuse u svojim domovinama bez neke velike pompe, one britanske koja redovito senzacionalističkim manirima kovitla svako novo izranjanje nekog ponovno uskrslog mrtvaca u osvježenom pakiranju. Stoga je ovaj relativno friški bend iz Berlina (počeli su s radom cirka 2010.) zgodnog egzotično-urbanog imena na svojem petom studijskom albumu jasno ocrtao tu neprijeporno važnu karakteristiku povezavši gitaristički post-punk, ustvari cold wave s elektronikom, odnosno synth-popom.



Podijelivši ga na dvije zasebne strane, album otvaraju gitarističke pjesme jednostavnih plesnih tempova ritam mašina frcajući gothic/dark ambijentima šarajući monolitno uređene melodije uz dva uzajamno povezana vokala - muški mrki bariton William Maybelinea i ženski mezzosopran Larisse Iceglass (ponajbolji uradci "Alien", "Gravity sucks" i "Kiss me"), a isto tako tijekom čitavog albuma izmjenjuju se podjednako i tekstovi na engleskom i njemačkom pogađajući suštinu i bit čitavog žanra. Drugi dio, elektronski, s vrlo malo učešća gitara, ali s mnogo staccato linija synthova dozira ono što su Britanci i Ameri u vrijeme same vladavine post-punka i new wavea vrlo rijetko prakticirali, tek ponekad recimo New Order ili Pet Shop Boys, a mjestimise i Depeche Mode, no ne u ovoliko mračnom raspoloženju kao što ga prikazuju Lebanon Hanover svojim posvemašnim otuđenjem u urbanom krajoliku tražeći svoje mjesto za emotivnu spregu romantike na više razina. One su koji put pune optimizma poput pjesme "True romantics", no najveći dio su rastresene neuroze i unutarnje paranoje od čega se posebnom izdvaja tema "Du scrollst".

Sublimacijom ovako jednostavnih, ali vrlo praktičnih metoda, bend je ostvario visoki kreativan minimalistički učinak transparentno se postavivši kanalizirajuću sav potreban šarm žanra bez ikakve banalizacije.

Naslovi: 1.Alien, 2.Gravity sucks, 3.Kiss me, 4.Favorite black cat, 5.Lavender, 6.Du scrollst, 7.True romantics, 8.Silent choir, 9.Ebenholz, 10.Petals

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/07/2018