"If you want to stay healthy in America, don't get sick."

Ukratko rečeno, "Sicko" je proglas protiv američkog zdravstvenog sustava. Moore nam pokazuje da je iz njega isključeno 50 milijuna ljudi koji jednostavno ne mogu plaćati privatno zdravstveno osiguranje. No, i oni koji su osigurani, (pre)često ne dobiju odgovarajuću skrb jer osiguravatelji pokušavaju na sve moguće načine izbjeći troškove, povodeći se motivom čistog profita. Što manje liječenja, to više para za osiguravajuće kuće. Kroz primjere, od običnih ljudi do NYC 9/11 dobrovoljaca, a pogotovo kroz izjave nekoliko bivših zaposlenika osiguravajućih kuća ("svjedoka pokajnika"), vidimo svu trulež tog sustava. A da pokaže kako je drugdje, Moore odlazi od Kanade, preko Francuske i Velike Britanije, sve do, uf zbog ovog će ga oni koji ga mrze još više prezirati, Castrove Kube!

Micheal Moore je jedan zanimljivi i krajnje kontraverzan tip. Činjenica je da je on puno više (egocentrični) showman nego ozbiljan kritičar društva - prvenstveno jer prikazuje uvijek samo svoju stranu priče, bez terena za normalan dijalog - ako i dovede "protivnike" pred kameru, onda je to zato da ih pred istom napravi budalama. Činjenica je isto tako da dokumentarni film, svih vrsta i oblika, od klasičnog preko angažiranog ("Super size me", "An Inconvenient Truth") do "lažnog" tipa "Borat", nakon pojave Moorea, pogotovo njegovog osvajanja Oscara ("Bowling for Columbine") i Zlatne palme ("Fahrenheit 9/11"), dobiva svojih 15 minuta koje još uvijek traju. Činjenica je i da svojim filmovima Moore upozorava prvenstveno svoje sudržavljane, ali i šire, na neke očite probleme SAD-a (oružje, Bush, Irak, zdravstvo), a zahvaljujući svojoj popularnosti (nešto kao muška verzija Oprah), dopire do velikog broja ljudi. Unatoč svojem isključivom i unaprijed definiranom pogledu na stanje stvari. I baš zbog ovoga posljednjega, neki od najžešćih Moorevih protivnika su upravo njegovi dosadašnji pobornici - primjerice Debbie Melnyk i Rick Caine, autori dokumentarca "Manufacturing Dissent" (o kojem čitajte kroz par dana na terapiji.net) u kojem napadaju Moorea zbog njegovih metoda rada. Potpuno razumljivo, jer moram priznati da i meni sve više smetaju spomenute metode. Ipak, kod ovog filma (još uvijek) stojim na njegovoj strani. E sad, situacija je slijedeća. Istina sama po sebi je naravno užasno bitna. Ali istina je i da se protiv propagande velikih moćnika, vjerojatno najbolje boriti upravo njihovim oružjem - antipropagandom. Pitanje je koliko bi gledatelja vidjelo klasični dokumentarac o američkom zdravstvu, a koliko ih je vidjelo zato što ga je napravio sam Moore, na svoj prepoznatljiv tragikomičan način. Činjenicu da je film "iscurio" na Net da niti ne spominjem (taktika filmske kuće ili slučajnost, odlučite sami).

Moore zasigurno nije američki Denis Latin koji će saslušati sve strane u priči i pustiti gledateljima da preko skupog telefonskog glasanja kažu svoje mišljenje - Moore je onaj koji će pikati i pikati u sinje gnijezdo, da bi podigao halabuku oko određenih afera/problema, pa da bi onda drugi Latini i Bage raspravljali s gostima o tome. Pitanje naravno ostaje, što bi se desilo kada bi Moore prešao na "tamnu stranu" i počeo raditi za nju?

Suma sumarum - kod Moorea sam se već navikao šta mogu očekivati i to i dobivam - vrlo kvalitetnu i zabavnu propagandu (scenu sa Slovenijom nisam niti spomenuo - na prvu loptu smiješna, na drugu loptu pokazuje baš to o čemu sam prije pisao, MOM - Mooreova neobjektivna metoda). Unatoč pretjeranoj patetičnosti na momente i pretjeranom stavljanju sebe u drugi plan (priznanje da je on anonimna osoba koja je svojem protivniku uplatila lovu na račun i tako pomogla njegovoj ženi je apsolutno suvišno i postavlja se pitanje da li je to uopće napravio iz empatije, naslade, zato što može (je bogat) ili zato da bi to mogao spomenuti u svom slijedećem filmu), "Sicko" mi je osobno njegov možda najbolji film. Kažem njegov.

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 05/11/2007