Raimunda (Cruz) je kućanica koja živi u Madridu s trenutno nezaposlenim mužem Pacom i tinejdžerskom kćerkom Paulom koja konstantno visi na mobitelu. Njena sestra Sole radi kao frizerka u istom gradu, a jedino je njihova teta Paula ostala u njihovom rodnom mjestu La Mancha. Tamo su u požaru nastradali i njihovi roditelji, ali teta Paula o njihovoj majci i svojoj sestri Ireni, i dalje govori u sadašnjosti. Prva pomisao djevojkama je da je staru tetu nagrizao zub vremena, ali se onda počinju dešavati čudne stvari i stare tajne polako počinju izlaziti na vidjelo... Sam početak filma španjolskog majstora, u kojem isključivo pripadnice ljepšeg spola čiste grobove na lokalnom vječnom počivalištu vjetrovitog mjesta (inače redateljeva rodnog kraja), nagovještava ulogu muškaraca u filmu. A ona je minimalna; točnije, pojavljuju se kao neki teret, duh prošlosti, koji obavija i u velikoj mjeri pokreće živote naših junakinja. I ovih par muških likova koji se fizički pojave pred nama, samo pojačavaju tu ulogu. Priču dakle krase izuzetno jaki ženski likovi koji unatoč svojim teškim životnim nedaćama, stoički idu naprijed. Zapravo, upravo na ovome mogu objasniti svu genijalnost Almodóvara i njegovog načina pričanja priče. Naime, da vam ne pokvarim gledanje, reći ću samo da je jedna od junakinja u prošlosti prošla kroz osobnu dramu koja se uopće ne naglašava u filmu da bi se pojačao gledateljev doživljaj s njom na "jeftin" način. Taj se doživljaj niti ne prikazuje u formi "flash-backa", što bi opet pomoglo gledateljevoj empatiji prema njoj, već se on otkriva postupno, kao u nekom krimiću, i nimalo eksplicitno. Dakle, Almodóvar ne podcjenjuje inteligenciju gledatelja pribjegavajući jeftinim filmskim trikovima, nego pušta njegovoj mašti da zamisli taj strašan događaj i sve posljedice koje je on ostavio na unutrašnjost spomenute junakinje. Mogu zamisliti tipičnu holivudsku melodramu koja upravo taj događaj stavlja u središte cijelog filma (ovdje je on itekako bitan za određivanje naše junakinje, ali je sam po sebi dobio vrlo malu minutažu) - Almodóvarov način mi se osobno puno više dopada.

Nakon "muško" orijentiranog "La mala educación" (2003), ovim se filmom Almodóvar vratio ženskim likovima i svojim omiljenim ženskim glumicama (Cruz, Maura, Lampreave), a zanimljivo je da su svih 6 (Cruz, Maura, Duenas, Portillo, Cobo i Lampreave) osvojile nagradu za najbolju žensku glumicu na Cannes Film Festivalu 2006! Kad smo već kod nagrada, spomenut ću i da je na istom festivalu scenarij dobio nagradu kao najbolji, dok je na European Film Awards, film dobio nagradu publike, te pobijedio u kategorijama najbolji redatelj, kompozitor, direktor fotografije i najbolja glumica (Cruz). Impresivno, nema šta. Penélope Cruz, jedna od stvarno najljepših glumica našega vremena, moderna Sophia Loren kako bi rekao jedan moj prijatelj, i u ovom filmu dokazuje da nije samo ljepotica već i vrsna glumica. Naravno, time ne želim umanjiti značaj odigranih uloga legendarne Carmen Maura ili pak mlade Yohane Cobo, da spomenem samo dvije od njih 5. Stilski, možda najmanje "almodovarski" film od svih njegovih uopće (boje, interijeri i odjeća su ovdje poprilično u drugom planu), a po eksentričnosti likova možda najviše prijemčljiv za široku publiku, "Volver" nije najbolji film ovog velikog filmskog umjetnika, ali ispunjava visoke kriterije koje s pravom postavljamo pred njega i dobro se uklapa u njegov opus općenito jako dobrih do odličnih filmova.

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 11/01/2007