Tražite li dašak osvježenja u ove prve pakleno vrele dane ljeta, preporuka je film "Siberia" iz 2020. režisera Abel Ferrare u multidržavnoj produkciji Italije, Njemačke, Meksika, Grčke, Rusije i Velike Britanije s Willem Dafoem u glavnoj ulozi. Film je vrlo čudan, psihodeličan, apstraktan, kaotičan, mnogo govori o snovima i podsvijesti, a kroz dobar dio ledeno-smrznutih scena s Aljaske i Sibira u jednoj kraćoj sceni glavni lik se pronađe u nekoj hladnoj i izoliranoj vukojebini naletjevši na neku otrcanu, tko zna što, možda bivšu kasarnu, karaulu, neki dom komunističke ostavštine ili nešto sasvim deseto, nebitno je. No, ono što zatiče unutra potpuno ga deprimira: nekolicina pripadnika alternativne rock/ metal klateži, onog pravog hardcore undergrounda piju, puše i dostatno se doziraju kojekakvim medikamentima šutirajući iz zabave nogama neku kutiju, bolje rečeno kovčeg uz opake zvukove nekog brutalnog metal benda. Ne budi lijen, baš me zanimalo o čemu se radi i vidi, vidi… Režiseri, scenaristi, producenti (a ima ih zaista oho-ho) koji su angažirani za ovaj film, izabrali su pjesmu ovog njemačkog death/ thrash benda "Volcanos" iz 2013. s njihovog drugog albuma "By the Horns" i sasvim nesvjesno mu nakon poprilično nepoznatog statusa iznenada donijeli svjetski rejting. Bend Bloodspot je iz Limburga, postoji od 2006., te iako nema mnogo podataka o njemu, iznenada je katapultiran među armadu kao nova velika svjetska stvar. "The Cannibal Instinct" im je četvrti album nakon što su pretrpjeli tumbanje postave (ostali su bez prvog vokalista), a kako navode, dosta dugo su ga pripremali transportirajući u poetske fabule intenzivno putovanje kroz uličnu brutalnost, melodičan eskapizam, težinu koja melje kosti, čak i uz vampirski romantizam prikazujući modernog kanibala kao opaku prijetnju današnjem društvu. Ima 11 pjesama s različitim stupnjevima, svaka pjesma govori jedan dio priče kohezivno povezane u kompletan sadržaj, a istovremeno se sve te priče kombiniraju u veliki pulsirajući horror roman. To je istovremeno i sasvim dobar prikaz trenutačnog vremena, vrlo emotivnog i osjetljivog kada se lome mišljenja i stavovi o interpretacijama ljubavi, bijesa, mržnje, tuge i radosti, a posebice o nadi, progonstvu i iskupljenju.



Zvuk i stil su različiti od pjesme do pjesme. Moglo bi se tu i tamo provući potka o avangardnom metal pristupu, no ne onoliko zamjetljivo kao kod tipičnih avangardista koji, uglavnom neshvaćeni, trpe ruganje heavy stručnjaka, ali ostavimo to postrance. Bolje je reći da Bloodspot vole prelaziti žanrove deskriptirajući ih onako kako im se sviđa. U jednom trenutku su thrash, u drugome death, u trećem black, pa psihodeličari, te sve to uviju u dostatnu šaržu groove elana koji, kako kome, prija ili ne, no postoji tu švedska poveznica At The Gates i The Haunted sa žustrinom Machine Head, tripovima Triptykon, a bome i neprekidno promjenjivih vokala frontmena Peter Kunza koji uz ogavna growl brundanja umije i zalaufati poput Fernanda Ribeira iz Moonspell, pa i, prevarili bi bi ste se, MiKKe iz novosadskih dreDDup. Jedna od najduljih pjesama "The cannibal", zajedno s nastavkom, polu-instrumentalom "The cure" je svakako najbolja i najoriginalnija (sveskupa skoro 8 minuta), a u njoj se mogu čuti uvodni mučni basovi Flo-a, gothic-doom križanac The Cure i spomenutih Moonspell, mračna psihodelična gitarijada, ponešto sludge manirizma, a tu su i gostovanja Eelko Lommersa i Imke Von Heldena koja pridonose izvrsnoj kakvoći.



Međutim, ima i onoga što bend nije uspio sjediniti pod kohezivno rasprostranjen aranžman poput drugog singla "Deadline story" s Patrick Boos-om uronjenog u post-metal s dinamičnim tenzijama s obzirom da se melodičan trip gubi u eksploziji prije reda poput preuranjene ejakulacije. Odnosno, nisu dali dovoljno vremena da se razmaše ovakav scenarij jer je pjesma ostavljena za grande završnicu albuma i kao takva, očito je, napravljena nabrzaka unatoč činjenici da je album pripreman duže vrijeme. Još se mogu spočitati primjedbe i na "Death by dinosaur" u kojoj gostuje Kiril Gromad jer ispada iz faha skupa s "Potzlitz" u punk-metal/ hardcore čime bend dokazuje svoju transžanrovsku strategiju koja se može promatrati kroz bogatstvo i široki stilski dijapazon, ali prije bi se stekao dojam da niti bend nije baš najsigurniji kamo se uputiti kada se nađe na raskrsnici. Ali, to i nije toliko degutantno da se ne i moglo svariti - zabavno je. Ostatak je vrlo dobar splet inkorporiranog kanibalizma s vudu pristancima od primjerice uvodne "The testament", "Our workers back", preko težih spektrova "The flood", te "Ain't no gallows high enough" i "I beg to differ" na kojima se može uočiti da thrash križan s deathom i groove kombinacijama neprekidno pokušava nešto novo donijeti sa svakom pjesmom.

Nikako ne treba biti razočaran s ovakvim stilsko-žanrovskim križancima, osvježavajući su, imaju podosta modernog u sebi upravo iskoracima iz kalupa, no dakako, sve ovo nije strategijski ukomponirano da se nađe pod jednom ili dvije zastave unatoč tome što im se lijepi etiketa thrash-death. Ima svačega u ovih 46 minuta i dobro dođe kao prijatno rashlađenje.

Naslovi: 1.The testament, 2.Our workers back, 3.Potzblitz, 4.The Cannibal (feat. Eelko Lommers, Imke Von Helden), 5.The cure, 6.The flood, 7.Vielfrass, 8.Death by dinosaur (feat. Kiril Gromad), 9.Ain't no gallows high enough, 10.I beg to differ, 11.Deadline story (feat. Patrick Boos)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/06/2021