Četiri nova albuma iz zadarskog Brlog Records donose sedmi solo rad Čopora, drugu sasvim otkačenu kolaboraciju Nas Dva (Čopor i Stipe), američki split folk mini albumčić sa dva EP-ija, te ponajbolji od njih, treći album Olovnog Plesa iz Dugog Sela.
BIG SPIRIT & AARON GODWATER - Split album (2009, Brlog Records)

Big Spirit i Aaron Godwater su dva kantautora iz USA (iz Southgatea, Michigan i San Francisa) koji su se po sistemu vjerojatnosti pronašli putem interneta, te isto takvim pravcima pronašli zadarski Brlog Records koji im je objavio zajednički split albumčić. Big Spirit je prethodno objavio 7 izdanja (tri pod imenom Somolian Bonaparte) od čega su tri izdana za Girls/Trees, a tri pod imenom Big Spirit su u vlastitoj nakladi. O autorima nema nikakvih drugih podataka osim što obojica nose uobičajene dvotjedne cowboy brade, te je drugospomenuti, Aaron Godwater iz San Francisca vlasnik jednog albuma pod nazivom "If You Hold My Love" kojeg je objavio za vlastitu etiketu Godwater.

Ovdje se ustvari radi o dva kratka EP-ija kojima je zajednički leksik akustični i posve jednostavan kantautorski folk-americana gitaristički izraz. Big Spirit je nešto mračniji i turobniji (osobito u temi "Dead twins"), vokal mu je ležeran, prijatan i blago šmekerski depresivan, a glazbeno se ove četiri vrlo kratke kompozicije protežu na paralelama minimalističkog folka i americane. Prve dvije su klasični kantautorski komadi za akustičnu gitaru uz vrlo mračne tekstove, dok su preostale dvije ("Cryin' shame" i "Eyes") snimljene uz potporu tambourina, clap-hands pljeskanja i pratećeg ženskog vokala. Snimci su osrednje lo-fi kakvoće, te osim mračnijim raspoloženjem a'la Nick Drake i donekle emotivnom lirikom, po ničemu ne mogu posebno uzbuditi kardiogram.

Aaron Godwater je malčice kompleksniji; osim akustične gitare, ima i prateću potporu vokala, bubnjeva i basa, te je kroz 3 skladbe prikazao nešto rafiniraniji smisao za aranžmane uz poneku solo dionicu. U njima se osjećaju debele natruhe suvremene americane, ali i oldtimerski flower-power šlih ("Catch the moon"), kao i tradicionalni country u kome fućka ("A new life" i "My heart on fire"). Glas mu je kaubojski zgrčen, pomalo nalik na Galaxie 500 izgubljen u prostranstvima pritajene pozadinske produkcije, tekstovi su sasvim jednostavni, odišu emotivnošću i impresijama, a melodije posve lepršave i plesne koliko to ovaj ograničeni kantautorski stil dozvoljava.

Ocjena (1-10): 5

Web:
Big Spirit
Aaron Godwater

Diskografija Big Spirit:

Somolian Bonaparte - Can You Feel Heat Under? (2006)
Somolian Bonaparte - Stories (2007)
Somolian Bonaparte - Birch Crescent (2007)
Good Friends, split with This Is More For Me (2008)
Self Titled (2008)
New Feeling (2008)
You Make Want To Pray (2009)
Big Spirit & Aaron Godwater - Split album (2009)
ČOPOR - Staklene oči klauna (2009, Brlog Records 019)

Treći solo album Čopora u 2009. uz znanu liričku snagu donosi jedan bitno drugačiji pomak ka nabrušenijoj strukturi pjesama gdje se osim uobičajene akustične gitare čak koriste i prateći instrumenti. Doduše, instrumentarij je minoran, ali aludira na konvencionalnu postavu (klavijature/ bubnjevi) koja je improvizirana od nekih priručnih pomagala (zvečke, synth, udaraljke...) i kibernetiku (laptop efekti duhača i violine, programi) kroz nezaobilazni lo-fi ugođaj. Druga novina je u tome da je Čopor konačno izbjegao aranžman albuma poredan abecednim redom kompozicija, a treća da se posve okrenuo ka protestnim i mračnim socio-političkim temama nakon, uvjetno rečeno, ležernijih albuma "Ubojica u meni ubija polako" i "Sjećanje na snove".

Premda album počinje sa svjetlijim, klasičnim Čoporovim akustičnim folk-noir pjesmama s laid-back atmosferom cvrkuta ptičica (ambijentalna aritmična "Pitao sam") i optimizmom ("Sloboda"), od treće, kratke minimalističke vox-extended teme "Uho" ('Van Gogh je odrezao uho') počinje dark fabula koja sa svakom narednom pjesmom uvlači u sve dublja i morbidnija socio-politička i individualizmom okupana prostranstva. Tako se od pjesme "Sunce nakon kiše" (sa pratećim ritmom bas pedale, tambourina, te samplom violine) ponovno pojavljuje onaj poznati Čoporov 'bolesni' snidrom straha od grada, preko "Bluz bludnog sina" (s temperamentnom plesnom podlogom i gudačkom pratnjom) u kojoj parafrazira samog sebe poput pokajničkog Bob Dylana do čak i vrlo plesne humpa-cumpa samoironične Tom Waitsovske minimalke "Izgledaš mi kao" gdje se šegači sa vizualizacijom svjetonazora osobe koja upravo djeluje kao sam Čopor ('izgledaš mi kao ofucani pas lutalica kojeg je netko pogodio kamenom/ ...kao čovjek koji sjedi na klupi/ klupa je ispod stabla/ na glavu mu se posrao golub/ ...kao jeftina stara kurva koja se vucara po autobusnom kolodvoru/ ...izgledaš mi kao ja, kad mi se snovi sruše u nepovrat'). Nakon ovog vrlo umješnog sarkastično mračnog dijela, dolazi ambijentalno-eksperimentalni instrumental "Intermeco (tema br.42)" koji bi se teško otprve mogao svrstati u Čoporov stil jer više nalikuje na podosta toga iz miljea ambijentalne, new-age, post electro-noise i neo-folk/gothic scene, no u ovom konceptu vrlo dobro je pogođena tema koja zajedno sa "Rats" u vrlo plesnom mračnom minimalističkom tempu obavijenom gudačima i synth melodijom nalik na akustični spoj Joy Division, The Fall i P.I.L., inače prvom Čoporovom pjesmom otpjevanom na engleskom jeziku, razdvaja album od trećeg dijela koji je vrlo turoban, depresivan i nabijen izuzetno jakim patriotskim nagonom za opstanak u ovoj krajnje pokvarenoj državi gdje kolo vode mafijaški štakori imuni na otrove. Protestna socio-politička "Kiša" u maniru čuvene Dylanove "A hard rain's gonna fall" donosi mnoštvo revolucionarnih i slobodnoumnih upiranja prstom u glavne društvene nesklade - 'nervira me ono U na zidu i bezglava gomila što slijedi vođe, idu mi na živce predizborna lica s plakata, i ljevica, i desnica, i centralno... a jednoga dana pasti će prava kiša i oprati će sve smeće sa ulica/ Patti Smith je rekla da je Isus umro radi nečijih grijeha, ali ne njenih... a ja znam da je Papa rođen u Zadru bija bi diler, junkie i kroner... želiš li ući u povijest i skupo platiti tu slavu, želiš li ubiti predsjednika/ premjera sa dva hitca u glavu? Lijepa bijela Europa sada se guši u svojim govnima... ljudi u koloni, pognutih glava... jednoga dana ovaj grad biti će naš...'. Vrlo drsko, smiono i beskompromisno slobodoumno razmišljanje Čopor odmah nastavlja kroz narednu, najdulju kompoziciju "Fak of bluz" gdje odmah začepljuje gubicu svima koji bi ga mogli diskreditirati, preko vrlo dugačkog i dramatičnog socio-političkog teksta gdje se između ostalog navodi 'svi ti stvarni osjećaji jednom te dođu glave, završiš dva metra pod zemljom ili na sedativima... a ja hodam ulicom i ponavljam u sebi - imam svoj svemir/ brlog/ vrućice, odjebite od mene...'. No, najopakija od svih je posljednja "Heroin bluz" u odfrljenom lo-fi/noise akustičnom bluesu s konotacijama hedonističkog prepuštanja fatalnom poroku koji se u ovome slučaju čini kao jedino riješenje nakog čega dolazi sudbonosna završna "Pitanje" u trajanju od svega 14 sekundi gdje Čopor kaže 'da bi bio dobar, dal' je dovoljno to što nisam loš?'.

Kroz veoma bogati i sadržajni lirički opus koji je neprestano najjače Čoporovo oružje, preslušavanje ovog nadasve realizmom nabijenog albuma, gotovo da se može preći preko nekoliko jasno vidljivih činjenica. Čopor nema osebujan vokal, nema primamljive melodije, pjesme su mu s albuma na album i dalje opskurnog formata, neke od njih posdjećaju na već ranije objavljene skladbe, no ono o čemu govore, to je jednostavno rečeno, snažan individualni (ne)angažirani folk/art radikalizam sa moćnom socio-političkom potkom kakva je primjerice vrlo bliska onom duhu kojeg su Goribor ostvarili na svoja 2-3 posljednja albuma. Daleko je to od toga da oni imaju zajedničke produkcijske performanse, ali u oba slučaja bitan je blues koji je adaptiran na dva različita nivoa. I Čopor i Goribor s malo riječi opisuju velike i bolne točke 'svjetske', odnosno balkanske boli koja je jasno vidljiva i iz underground 'krtica' perspektive odakle oba izvođača dolaze.

S glazbene strane, spram prethodnih Čoporovih albuma koji su mahom bili lo-fi akustične prirode, "Staklene oči klauna" već pokazuje određeni korak ka sazrijevanju minornog kantautorskog stila prema blago razgranatom konceptu u kojem bi se za početak mogao očekivati akustični one-man band sa laptopom, a možda, tko zna i sa cjelovitim pratećim bandom. No, opet s druge strane, u situaciji kakva jest, teško je očekivati od ovako jakog i osviještenog kantautora da bi samo tako dao svoje lirske tvorine u skrnavljenje nekom pratećem bandu.

Čopor je hrvatsko kantautorsko blago i hvala Bogu što ga imamo.

Ocjena (1-10): 8
ČOPOR & STIPE (Nas dva) - Pogled sa stabla (2009, Brlog Records 020)

S ponovno uvrnutim lo-fi albumom, Čopor i Stipe iz Olovnog Plesa nastavljaju svoj 'snimaj otprve' session najavljujući nastavak sa željom da kompletiraju čudnovatu trilogiju. Priča je ista kao i na prvijencu "Svatko je jedinstven" - kasni noćni sati, duhan, alkohol, kreativno ludilo... uz razliku što se osim whiskeya ovaj puta točio i pelinkovac koji je ponešto bitnije izmjenio atmosferu, te su njih dvojica tako stvorili novi pravac - 'nasdvoizam', inačicu za uobičajeni projekt naziv 'kolaboracija'.

Ovaj nadasve zanimljiv album otvara eksperimentalno uvrnuti noise/lo-fi komad "Razgovori ugodni" gdje su bile prisutne njihove prijateljice koje su po svemu sudeći vrlo brzo napustile stratište improvizacija, eksperimenata, duhana i alkohola, tako da se nasdvoizam mogao neometano razvijati u nepoznatom pravcu. Već sam početak, a i omot albuma sa crtežom dva majmuna odmah nagovještava da se proces kreacije okrenuo u posve slobodnom fazonu. Po otprilike sistemu 'jednu pjesmu Stipe, a jednu zakanta Čopor', izmjenjivali su vodeće vokale i krenuli sa uglazbljivanjem stihova Ivan Goran Kovačića "Moj grob" uz pratnju akustične gitare i Čoporovog drndanja po, prepostavljam tambourinu kojeg je lupkao palicom. Stipe pjeva izuzetno hrapavo poput crnog crnca, ponekad se prodere, blueserski uzdahne 'yeaaah', no sve je u optimalnim harmonijama, da bi u narednoj "Leptir" na tekst Miloša Zupca iz Prkos Drumskog zakantao i sam Čopor. Prvo recitira, a nakon upliva u temperamenti blues/tex-mex počinje i strasno pjevati (hm?!) na skoro vrišteći način koji mu nije uobičajen za njegove solo albume. Da ovakav temperament ponekad prikaže na vlastitim albumima, dobio bi još poneki palac gore... U najduljoj temi "Ispod saga" (6.25) otišli su korak dalje u eksperimentu - poslužili su se synthom, efektima nalik na ksilofon i nekakvim priručnim zvečkama, te su produkcijski posve potisnuli nivo frekvencije u mutnu ćoravost nalik na najčudnovatiji psycho lo-fi način The Residents. Čak se nisu niti potrudili da snimak očiste, možda su još i namjerno dodali nekih šumova, no sve skupa djeluje vrlo intrigantno. Nakon već dobre doze maligana, Stipe je odfrljio svoju električnu gitaru i u posve slobodnom distorziranom eksperimentalnom noise formatu odrecitirao morbidno mračan tekst "Preludij" Janka Polić Kamova pri čemu se vrlo autoritativno i sugestivno unio u izvedbu gdje ima i teatralnih vokalnih uprizorenja. Vrlo dobro, a još bolje je to izvedeno u minimalističkoj "Prosinac" s prijevodom teksta Patti Smith gdje jedinu glazbenu potporu pružaju vox-extended minijature stenjanja, dahtanja, pucketanja prstima, pljeskanja i ritmički taktovi improviziranih zvečki s obilatim reverbom i delayem što sve skupa nalikuje na lucidni eksperiment nalik na Suicide, pa i Throbbing Gristle kada su jednom prilikom održali koncert izvevši gotovo cjelokupni materijal glasovima i vrištanjem. Kroz minimalističke minijature i posve pozadinski potisnutu produkciju slijedi vesela gospel izvedba "Moja pjesma" na tekst Sudete, a onda su počeli blago šandrcati od pijače, dakako pozitivno, kroz blues "Naš izbor" (Miloš Zubac). Čak se nakon završetka čuje kako Čopor kaže 'još ću ulijati'. Ha-ha-ha! Zatim su počele prave mantre... Stipe se poput tibetanskog šamana uživio u turobnu temu "Zbogom ljubavi" gdje je jedina pratnja vrlo tromo udaranje po nekom predmetu provučenom preko reverba, a onda počinje prava 'majmunarija', naslovna "Pogled sa stabla" gdje obojica imitiraju krikove majmuna i gotovo neartikulirano zvrnadju nekim zvečkama i ispuštaju melodije na dječjoj synth igrački. Stvar je posve šašava... Nakratko se ponovno vraćaju na amplificirani blues u Čoporovim skladbama "Vuk" i "Čekam" (vrlo dobar stih 'čekam san, a bojim se snova'), te album okončavaju u skroz maliganskim blues kompozicijama "Crvi su" i "Za tebe" koje su interesantne u emotivnom tekstualnom pogledu, te donekle i po samoj Čoporovoj iskonskoj, a možda i konačno pronađenoj, oslobođenoj vokalnoj 'žici' koja mu nedostaje na zvaničnim albumima. Zanimljivo, u posljednjoj, spoken-word "Vrijeme jesenjih kiša" njegov vokal nalikuje na Mile Kekina iz Hladnog Piva.

Album je zanimljiv u tom pogledu što je revna preslika dvojice otkačenjaka koji su voljni eksperimentirati do nekih određenih granica zdravog razuma uz vrlo poetične i pomno odabrane lirske fragmente. Tvrde da su daleko više zadovoljni ovim radom spram prvog "Svatko je jedinstven", a da bi se zaokružila kompletna priča, valja sačekati treći nastavak. Možda bi pravi dojam autentičnosti najbolje prikazao video zapis, jer mnogo toga namjerno zataškanog čuči i skriva se duboko u pozadini ove cijele maliganske, ali vrlo inteligente poante.

Ocjena (1-10): 6

Web: Čopor

Diskografija:

Gomila slika (2006)
San o velikom bijegu (2006)
Imitacija života (2007)
Girl Wich Name Begins With S - Totaba (2007)
Priča o dobrom ludilu (2008)
Ubojica u meni ubija polako (2009)
Sjećanje na snove (2009)
Čopor & Stipe (Nas dva) - Svatko je jedinstven (2009)
Staklene oči klauna (2009)
Čopor & Stipe (Nas dva) - Pogled sa stabla (2009)
OLOVNI PLES - Gnijezdo bez sokola (2009, Brlog Records 021)

Prvo jedna prisbodoba recenzenta...

Drrrrrrrrrrnnnn! Drrrrrrrrrrnnnn! Drrrrrrrrrrnnnn!

Zvoni mi mobitel, na poslu sam, srijeda prije podne, zove neki skroz nepoznati broj... 'Alo, ovdje Frano Ridjan, nisam Riđan, nego Ridjan. Zovem s Drugog programa Hrvatskog radija. Radim neke emisije sa demo bandovima i sličnim izvođačima koji mogu doći u studio i na akustičnoj gitari uživo odsvirati jedan temperamentni radio session, onako za subotu prije podne. Program mi je od 10,30 do 11,30 sati, a tu bi bilo i kontakta sa slušateljima. Saznao sam za tebe, dobio sam tvoj broj od kolegice Ive s Plavog Radija, pa te molim imaš li neki dobar prijedlog za emisiju...' Nije da sam pao na guzicu, ali sam se strahovito iznenadio i ko' od šale kažem 'Olovni ples, to je band kojeg ti vjerojatno tražiš, a znam takvih još, no ovi su najbolji'. Odmah smo izmjenili e-mailove i Olovni ples je nastupio uživo u subotu prije podne, taman dan nakon što sam od Čopora dobio ovu kompletnu pošilju izdanja Brlog Records (Čopor, Nas Dva, Olovni Ples, Aaron Godwater & Big Spirit). I slušah ja tu emisiju... Prvo su prethodno bili prilozi iz vinogradarstva o vinima, trsju, kvaliteti podrumarstva gdje Ridjan nije bio uključen kao voditelj, a onda, točno u 10,30h u subotu prije podne počinje Olovni ples. Moja trudna supruga i ja smo se ugodno smjestili u nepovredivosti domaće podstanarske atmosfere s dva psa uživajući u prvom hrvatskom radio prijenosu Olovnog plesa; nisu imali bubnjara, ali tu je bio tambourine koji je revno pratio ritam skladbi "Iskren do boli" i još finog seta sa dva albuma "Olovne pjesme za olovni ples" (2007) i "Noć bez jablana" (2008, oba Slušaj najglasnije) uz povremene ubode za slušatelje koji nisu imali težak zadatak za osvajanje njihovog cd-a poput pitanja 'čija je ova stvar' (primjerice, odsvirali su "Albatros" od Fleetwood Mac). Slušatelji su se javljali, tražili su cd od Olovnog plesa i svima su se veoma dopali. Ja sam uživao u činjenici da band možda i nije znao tko im je pomogao da dođu na državni radio, premišljajući si tokom emisije da se javim uživo ili ne. Bolje ne... Poslije 2-3 tjedna sreo sam Stipe Perišu u Spunku, ali ništa mi nije rekao, niti se nije potrudio da mi kaže. Znači, nije imao pojma tko ih je tamo progurao. Nije bitno...

Ovaj treći album Olovnog plesa snimljen je opskurno uz pomoć jednostavne tehnike (2 mikrofona), dvije akustične gitare i usnom harmonikom Tomislav Zorića, a dobar dio kompozicija već je odranije poznat s njihovih koncerata unazad godinu dana. Na omotu ne stoje autori tekstova, no pet ih je iz obaveznog arsenala Antun Gustav Matoša ("1909", "Gnijezdo bez sokola", "Hrastovački nocturno", "Iseljenik" i "Utjeha kose"), te po jedna je od Ivana Aralice ("Cvijetom cvjetaj srce moje") i Dragutin Tadijanovića ("Provincijsko selo"), dok su preostale tri djelo samog banda. Upravo dvije autorske skladbe i otvaraju album; prva je vrlo vesela i temperamentna ljubavna "Ljubice draga", dok je druga "Sloboda" uz suptilnu ritmičku ambijentalnu blues svirku nabijena snažnim domoljubljem. Da se sada ne ponavljaju stihovi ovih velikih liričara i književnika (zainteresirani neka malo prošvljaju po njihovim zbirkama), svi obrađeni tekstovi su adaptirani kroz posve jednostavne akustične blues/ country formate sa melodijskim linijama usne harmonike, povremenim fingerpicking detaljima, ritmičkim lupkanjem po gitari, pljeskanjem rukama... Jedini izuzetak je njihova autorska skladba "Gospode prosvjetli me" koja je odsvirana na električnu gitaru s vrlo mračnom i olovno komornom blues atmosferom. Ovaj dvojac Zorić - Periša neprestano se izmjenjuje sa gitarskim melodičnim linijama s bogatim pozadinskim harmonijama (vrlo upečatljiva "Cvijetom cvjetaj srce moje" uz pratnju akustične bas gitare), a pravi pogodak ostvaren je u etno-blues skladbi "Hrastovački nocturno" u reggae ritmici sa efektnim melodičnim improvizacijama akustične gitare koja zvuči poput tamburice. Tu se mogu i Cinkuši zamisliti jer ova skladba uživo s punim bandom u kojeg je uključen električni bas, električna gitara i bubnjevi zvuči veoma raskošno što dokazuje i sam aranžman koji je za ovu priliku adaptiran u optimalnoj mogućoj varijanti. Sve vokale izvodi Stipe Periša, dok se Tomislav na vodećem vokalu pojavljuje samo u već spomenutoj pjesmi "Cvijetom cvjetaj srce moje" i u posljednjem broju "Utjeha kose" koja je pojačana s elektronski amplificiranim gitarskim efektima. Posebnost albuma je vrlo dobro osmišljena "Iseljenik" na glazbenu obradu "Hit the Road Jack" Ray Charlesa gdje su koncipirali velebno poznati refren sa Matoševim tekstom.

Kod Olovnog Plesa je sve jasno ko' suza - tekstovi o kojima se ima što i o čemu razmišljati, te sasvim čisto iskrojena, uglavnom minimalistička jednostavna glazba koja potpuno donosi čar i magiju lirskog, ponekad vrlo mračnog svjetonazora.

Ponovno su napravili album za svaki respekt.

Ocjena (1-10): 8

Web: Olovni ples

Diskografija:

Olovne pjesme za olovni ples (2007)
Noć bez jablana (2008)
Gnijezdo bez sokola (2009)

horvi // 13/11/2009