Zgodan štos Zokija Vujanovića iz Pars Petrose i kratkotrajnog No!Mozzart, ali bend Tannu Tuwa postojao je još od prije više desetak godina kada je ritam sekciju činio onaj fantastičan dvojac Đuro Dobranić (bubnjevi) i basist Igor Farkaš. Terapija je bila prisutna na nekolicini njihovih odličnih koncerata www.terapija.net/koncert.asp?ID=20307 25/10/2014., (Spunk, prostor do, Zagreb), www.terapija.net/koncert.asp?ID=20858 15/01/2015 (Masters, Zagreb), www.terapija.net/koncert.asp?ID=21106 26/02/2015 (Funk, Zagreb) kad je Horvi napisao 'mislim da je ovo moj najbolji izvješaj s koncerta kojeg sam napravio nakon Gang Of Four 2009. godine. Kad nešto istinski voliš, to ne možeš sakriti.', a onda se naprasno rasturili nakon koncerta u zagrebačkom Katranu www.terapija.net/koncert.asp?ID=23772 19/03/2016. U ovoj novoj inkarnaciji istog imena spominje se da su krenuli 2024., dakako samo sa Zokijem u posve drugačijoj postavi. I sad, očekivalo bi se nešto slično, no dobilo se, uh-oh, psihodelično razbijanje plesne elektro-akustike pretenciozno nakićeno prefiksima, između ostalih future punk, experimental, techno, shaman trips, freestyle. Naime, ovdje je riječ o najmanje petom-šestom koljenu nasljeđa klasičnog krautrocka još s konca 60-ih pa sve preko manje-više (ne)uspješnih 70-ih godina prošlog stoljeća kada je taj njemački underground trend imao velikih utjecaja kako na britansku, tako i europsku, a tek krajićkom duha na američku scenu. U to vrijeme oni koji su se referirali na utjecaje, prije svega Can, Neu!, Faust i La Dusseldorf (ok, i na rani Kraftwerk, Tangerine Dream, Harmonia), znali su u tančine njihove odrednice, šablone, načine, kojekakve finte, a i ulazili u njihove eksperimentalne strategije tražeći nove puteve. Točnije, njihove finese su prvo prihvatili post-punk, new-wave , cold-wave i no-wave autori nošeni i paralelnim pionirskim egzibicijama Throbbing Gristle, pa se to strukturno odrazilo na industrial, noise-rock, EBM, djelomice na synth-wave, kroz 90-te na techno, brit-pop, post-rock i tako dalje sve do 21. stoljeća u kome je utjecaj krautrocka jednostavno nemjerljivo nezaobilazan. Kraće rečeno, ovo što se nalazi na ovih 40 minuta je samo čista revalorizacija žanra u kome se tek mjestimično promjenio zvuk: bubnjevi su živi (Gianluca Pellerito), a ostala insfrastruktura su uglavnom synth i elektronske sekvence Ivana Dugandžića uz prepoznatljivi vriskavi Zokijev vokal na engleskom. Plesati se može na prvih desetak minuta, ima tu zanimljivih štoseva, malčice je neumjesan naziv svih 6 pjesama kao "Illussion I, II, III, IV, V i VI" što benavo sugerira da nije bilo adekvatnijih riješenja, a kao takvo, baš i nije neka fora poput imena ulica u New Yorku označenih brojevima.



Stil je minimalistički u prve dvije plesne teme (zajedno iznose oko 7 minuta), mnogo sekvenci se ponavlja u beskraj i vrti u neprekidnoj acid seansi gdje baš i nema nekih posebnih izbojaka izuzev nježno-šaputavog vokala Desiderie u temi "III" otpjevane na drevnom jeziku švedskog otoka Gotland kojim danas od 60.000 stanovnika govori tek malo ljudi. Između te prve tri pjesme nema pauza, tek od "IV" s ukazivanjem odnosa siromaštva zemalja trećeg svijeta sa zapadom počinje drugi dio donekle angažiranog eksperimenta interesantnim cinematic psihodeličnim šaržama ambijentalnog world-musica nakićenog efektima, konfuzijom samplova (čuju se odjeci sevdaha, trubača, zborskih slavenskih pjevanja), efektima i (ne)svijesnih post-industrial kongergacija. U obrednom, tromom tempu, tema "V" nastavlja ovu psihodeličnu zbrku miksajući i humpa-cumpa acid-techno, a Zokijev vokal je stalno prigušen, bačen skroz u pozadinu poput vikara sa sahat kule ili minareta kojeg ometa vreva, žamor i sama gradska/ seoska atmosfera. Uglavnom, solidno pogođen ambijent općeg današnjeg nesrazmjera kulture, folka, politike, ratova, bijesova... Ne bi bilo nimalo čudno da je ova tema posvećena Gazi, a prethodna Ukrajini. Na kraju je najdulja "VI" od čak 12 minuta, no ako ste se naviknuli na ovakav neo-karutrock koncept petog-šestog koljena, a čak se mogu prepoznati i reference The Pop Group i Mark Stewart & The Maffia katarzi, onda vam sve ove 'iluzije' mogu jako dobro sjesti poput soundtracka sjebanog suvremenog bogatog društva i standarda u kome živimo, a stalno se žalimo da nam nešto vitalno manjka na našem 'zapadu' Balkana. Zoki kao govornik i glavni urlator udaljen s nekog vinorodnog brda ponad Samobora niti malo se ne trudi riješiti probleme 'svjetske boli', djelomice ukazuje na nju. Nije neki raspričani kritičar, ali je mrmljator, više sebi u bradu, mogao bi puno više posvetiti pažnju o čemu govori, nego li glazbi koja je ionako u redu, moderna, alternativna i relativno plesna. Da će s ijednom pjesmom doći na top-liste ili na radio programe, biti će čudo, ali ako volite ovakav psihodelični eskapizam, pogoditi će vas.

Naslovi 1-6: Illusions I-VI

ocjena albuma [1-10]: 8

čićo i mićo // 11/10/2025