'Izađi iz stana, izađi iz grada - izađi iz sebe' - ovim riječima otpočinje album "Mesta gde ne mogu sam" novosadskog benda Emanuil. I s tim "pozivom" slušatelja od prve sekunde odvode na jedno nesvakidašnje spiritualno putovanje čija su nematerijalna vrata širom otvorena svatkome, bez obzira u što vjerovao ili ne vjerovao. I unatoč uvriježenom krivom mišljenju da je Bog ili mrtav ili da ga uopće nije briga za nama, kroz ovih osam pjesama se ukazuje jedan nepoznati entitet, koji svojom prodornom mističnošću absorbira i u sebi povezuje sve ono što je ljudsko s neshvatljivim univerzalnim božanskim epitetima. Taj nepoznati, od egzistencijalne ovisnosti oslobođeni objekt i subjekt u jednom, se manifestira u ovom slučaju kroz duhovno-orgazmični glazbeni konglomerat alternativnog/gothic/noise rocka. I onu nepodnošljivu istinu bitka čini na nekoliko hlapivih trenutaka vidljivom, i prije svega, osjetljivom. Da ne kažem, gotovo opipljivom; jer upravo izlaskom iz sebe samih, mi imamo priliku ugledati i spoznati same sebe. I u samo takvom jednom duševno-agregatnom stanju napokon možemo fikciju zamijeniti zbiljom, i umanjiti nepremostivu distancu između nas i smisla koji se krije iza iskonskih simbola naše (pod)svijesti. Stvarnost tada izlazi iz okvira svojih fizikalnih okova i pribija se uz nas u jednom misionarskom ljubavnom klinču, u kojem je sasvim moguće i potpuno prirodno po prvi put čuti onaj istinski glas kiše, kao u zadnjoj pjesmi ovog albuma "Danas prvi put čujem kišu".

Ime "Emanuil" (hebrejski Immanuel) je i samo zvučno-estetizirano značenje, to jest poruka, da je Bog među nama. I prelaskom tih slova preko naših usana, mi na neki neobjašnjiv način se tako rekući, teroristički odričemo svevladajuće paranoidne ljudske presamosvijesti i prepuštamo se sferi gdje prepoznajemo sveprisutnost jednog uzvišenog bića, s kojim ovih osam pjesama rasplamsavaju svoje istinsko značenje. Koje je za svakoga tko ih sluša malo drugačije. Stoga je i ovo cijelo posmatranje albuma "Mesta gde ne mogu sam" izričito subjektivnog i intimnog karaktera, zbog čega unaprijed molim za oprost čitatelja.

Iako ovaj album ima sve oznake jednog izvrsnog rock djela, on je ipak i jedna transcendentirana i spritualizirana verzija istog. Verzija u kojoj vlada jedan mistificirani i metafizirani vokal, čija je sakralizirana vokalizacija uistinu izvanvremenska. I čija narav zasipa onaj nevidljivi ponor artificijalnog privida aktualnosti i modernog poimanja umjetnosti. Vokal, način na koji se manifestira pored vrlo atmosferičnih melodija je jedna naelektrizirana zvučna materijalizacija duhovnosti, koja u rock vodama traži sebi ravnoga. I u tome ujedno leži i cijeli njegov kapital originalnosti i neobičnosti. Jedno od najjačih aduta ovog benda je njegova sposobnost kombiniranja upravo jednog takvog vokala s dinamičnim "noiserskim" gitarskim rifovima, koji graniče s drone-om, kao u pjesmi "Između četiri reda". Međutim, odmah sa sljedećom pjesmom "Pored grada" se prelazi u vrlo ritmične vode u kojima dominiraju jaki udarci bubnjeva. Tako da je cijelokupna slika albuma visešlojna. A glazbeno-aranžmanski najslabija karika albuma je poprilično monotona "Danas prvi put čujem kišu". Ali ipak sve one uvijek imaju u fokusu svoj istinski cilj i svrhu; kreiranje emotivnog klimaksa između ekstrema spiritualnosti i sirovih i teških melodija. Tome pridonose i njihovi mistični tekstovi. U kojima se otvaraju razni nadrealni krajolici poput 'najvećeg parkinga na svijetu' u pjesmi "Corpus Christi". U kojoj se pred slušatelja stavljaju simbolizirane projekcije kao što su 'pustinja u dvorištu' i 'sedmokatna planina koja propada u more'. One ustvari predstavljaju kaotičnu, najčovječiju unutarnju borbu s ovim svijetom, vlastitim dvojbama, izgubljenosti u besmislu postojanja, razorenoj savjesti i konačnom porazu vjere i nade u tome univerzalnom i vječnom dvoboju. Međutim, to je samo onaj teški put koji svatko od nas mora prijeći da bi se ponovno susreo s istinom koja 'graniči s Bogom' ("Corpus Christi"). Ili se kao u pjesmi "Između četiri reda" izokretaju riječi jedne rečenice: 'U samoći plakata kisnu noći'. S tim postupkom se naime mijenja i njena smisao. I tako se otkriva metoda na koji način treba shvaćati ove tekstove i intepretirati njihova prava značenja.

U albumu "Mesta gde ne mogu sam" se u distorziju rocka vrlo efektivno uvodi jedna spiritualna strana. I njegove pjesme nude jedno neobično, zapravo neočekivano spiritualno iskustvo. Koje nema nikakve veze s onim površnim doživljajem religioznosti. Već je to jedno individualno putovanje na ona mjesta u nama za koja nismo ni znali da još uvijek postoje. A to je i jedan od glavnih zadataka glazbe. Zar ne?

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 25/12/2011

PS: Album se može besplatno preuzeti na ovom linku