Nova izdanja iz malene nezavisne kućice Brlog Records Robija iz Zadra. Fantastičan album napravio je sam gazda Čopor (Robi), a tu su još dva akustična albuma lo-fi dueta iz Beograda - IZMENA VREMENA i vrlo dobra MESTA.
ČOPOR - Priča o dobrom ludilu (2008., Brlog Records/ S.K.Z.)

Četvrti album Robert Vodanovića iliti Čopora iz Zadra koji vodi ovu malenu privatnu etiketu je do sada najbolje ostvarenje koje je napravio. Kad se pogleda omot, prvo što pada na pamet je THE ROLLING STONES - "Their Satanic Majestic Request" (iz 1967.), a da budem iskren, Čopor nije daleko pobjegao od psihodelije i sličnih eksperimenata, ali na daleko jednostavniji i prirodniji način. Album je i dalje u akustičnom 'raspoloženju', ali se ovaj puta potrudio da uz svoju akustičnu gitaru i vokal doda neke sasvim drugačije i nove elemente koji se s pravom mogu nazvati eksperimentalnim zvukovima i eksperimentalnom glazbom. Uz to, album je vrlo dobro snimljen, produciran i pročišćen od nepotrebnih šumova kakve su imali njegovi prethodni radovi. Ali, njegova domena nije čisti zvuk ili ono što se zove lo-fi gdje potpuno pripada nego njegove pjesme koje su snažne i emotivne, nabijene suptilnom strašću koja nastaje spontano i nepretenciozno. Drago Mlinarec je nekad uzeo gitaru i pjevao o impresijama koje je proživio, a Čopor uzima gitaru da mu posluži kao objekt na kojem temelji svoj osnovni 'zasad' koji donosi plod zvan onomatopeja njegove stvarnosti. U njegovoj stvarnosti postoji more, otok, obitelj, nekoliko prijatelja, niz događaja koje je proživio u Zadru i čvrsta volja da autorski objedini svjetonazor u cijelinu putem glazbe i ovog albuma. Zato jest album intiman i po pravo rečeno, underground jer nema niti jedne pjesme koja se može izdvojiti kao potencijalni hit. Ali niz kompozicija s ovog albuma se može vrtjeti na radio programima uz mix Bob Dylana, Eric Claptona, Neil Younga, Hladno pivo, Pipsa, Parni valjak, pa i Leteći odred, Crvenu jabuku, Boris Novkovića, a na kraju krajeva i preforsirana imena poput Gibonnija, Severine ili Stinga koje određena populacija publike ne može smisliti.

Čopor je prije svega napravio intiman album bez ikakvog komercijalnog opterećenja. Reklo bi se 'za svoju dušu' a'la Bokerini - tko shvati-shvati, tko ne shvati, neće niti u drugome životu. Ta njegova duša pokazuje snagu koju navedeni izvođači nemaju ili su je izgubili na konto komercijalne potrošnje. Već prva skladba "Crna knjiga" koja govori o Bibliji dočarava Čoporovu snagu da vlastitu intimu pretvori u stvarnost riječima 'našao sam crnu knjigu na polici u dnevnom boravku, ali neznam kako je čitati... a u toj knjizi piše: reče Bog neka bude svijetlost - i bi svijetlost, i vidje Bog da je svijetlost dobra i razdvoji svjetlost od tame. Svjetlost Bog prozva dan, a tamu noć. Tako bude večer, pa jutro, pa dan prvi... na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori muško i žensko, i blagoslovi ih Bog i reče im plodite se i množite, i napunite Zemlju i sebi je podložite, vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji. I doda Bog, evo dajem vam sve bilje što se sjemeni, sva stabla plodonosna što se sjemene po svoj Zemlji, neka vam budu za hranu. A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što pužu po zemlji u kojima je dah života neka je za hranu sve zeleno bilje. I bi tako. Našao sam crnu knjigu, ali neznam kako je čitati'. Kad slušatelj čuje ove stihove jedne od najdužih skladbi na albumu (4 minute) mora se zapitati 'tko sam i zašto postojim?'. Ne kažem da je Čopor nekakav pragmatik, religiozan momak (uopće ga ne poznajem) ili nekakav posebno kvalitetan muzičar ili pjevač. Nema glas, svirka gitare mu je svedena na 2-3 akorda, ali tekstovi su toliko prirodni i jednostavni koji iz ovog suludog života ponovno vraćaju sve neispunjene želje na zemlju. Naredna "Da smrt ima..." je određena 'spoken-word acapella' gdje tekst ide ovako - 'da smrt ima ruke, vezao bih je, da smrt ima kičmu, slomio bih je, da smrt ima oči, iskopao bi ih, da smrt ima lice, pljunuo bi ga, da smrt zna da govori pitao bi je ima li Boga, dal' ima bijelog konja, bio bih njen princ, da je smrt žena, vodio bih ljubav s njom cijelu noć, da mi pokuca na vrata, popio bih čašu vina s njom...'. Ovo o čemu govori Čopor nisu nafurane sekvence r'n'r-a 21. stoljeća, to što radi ovaj samozatajni meštar je ponekad jače od Wagnera, Joy Division, Dylana, Cavea... Premda se divim svim velikim ljudima i umjetnicima koji su opisivali život i smrt (a i Damir Avdić je jedan od njih), čini mi se da nitko nije smrt uspio ovako lijepo interpretirati kao vlastitu prijateljicu s kojom bi čak i legao u krevet. Čopor je najbolji black-metalac kojeg znam u posljednje, a uopće nema veze s metalom! (ha-ha-ha). Naredna "Dođite na sprovod" je nešto posve novo u Čoporovom radu. Uz njegovu akustičnu gitaru po prvi puta se pojavljuje synth kojeg je kupio svojoj kčerki Sunčani i lupanje poput bas bubnja izvedeno na Tehac način. Niti sam Čopor se ne sjeća kako je napravio taj čudnovati trip-hop (hm?) ritam. Tekst je također važan dio skladbe i poziv je na sprovod - 'čovjek pred vama je mrtav, dođite na sprovod, a što mi nakon svega ostane je ... moje pjesme, moji snovi', a u završnici skladbe je nadasve neočekivana eksperimentalna buka koju bi htjeli u svom arsenalu imati Pop Group, Šarlo akrobata, Slobodan Kajkut, Merzbow... fantastična skladba! "Duboko u meni" je Čoporova intimna priča koja se nastavlja u "Ja i moj otac" koje ovaj osebenjak proživljava u svojoj dubokoj stvarnosti. Ne stidi se priznati da je dijete razvedenih roditelja koje nikada nije imalo podršku prave ruke i stege (nisi jedini), te mašta o tome kako bi sve jednostavno izgledalo da barem jednom vidi vlastitog oca, pa da hodaju gradom s plastičnom vrečicom i kako je sve moglo biti. 'Prešli smo ulicu ćuteći, kao što smo i uvijek činili... ovi ljudi mene znaju, ovi ljudi mene ne poznaju, ovaj grad mene krade, ali uvijek kad se vraćam imam osjećaj da odlazim, da i dalje putujem, da i dalje odlazim, odlazim, odlazim...' Priznajem da me ova pjesma toliko pogodila da sam suosjećao s autorom kojeg ne poznajem (vidjeli smo se na 10-20 sekundi u Spunku 2007) . To je bolna intimna ispovjest za koju Čopor kaže da je nikada neće izvesti uživo jer je zaista bolna rana koju je u ovaj album-dnevnik uvrstio. Da nema ove pjesme, album ne bi bio cjelovit. "Ja i moj otac" je najbolnija pjesma Čopora, a svirka i izvedba je tako mračna s par gitarskih akorda koje pred sam kraj upotpunjuju prateći psycho vokali 'možda smo samo previše slični'. Jasno je da Čopor ne daje niti jednu trunku komercijalnom efektu... A onda vas očekuje nevjerojatan psycho trip-hop post-rock/experimental "Kad bi se vratio kroz vrijeme". Sigur Ros i ekipa s Islanda (a i onoga što se zove post-rock) mogu se smrznuti. Sasvim posebna stvar na albumu. "Kišni oblaci nad gradom" je pjesma gdje je Čopor po prvi puta u svojoj karijeri prednost prepustio klavijaturama i šumu koji se svodi na gradskoj buci. Zadnji dio albuma je najinteresantniji ne samo za mene koji sam čuo sve Čoporove albume, nego i za onoga tko će ga sada prvi puta slušati. Tu se Robi služi avangardno-akustičnim zvukovima, obiljem elektronske produkcije i daje do znanja da nije akustična gitara i vokal jedino što se u njegovom repertoaru može naći. Odlična stvar za N.O.Jazz festival je psihodelično-eksperimentalna "Muhe lete kroz kišu" s vokalnim samplovima koji završavaju fade-outom u usporenoj varijanti. Uz to dobijete odličan tekst 'pogledaj kroz prozor, u ovome gradu nema ništa za tebe, i možda tvoje oči nešto vide, auto, ulična svjetiljka, passss, čovjek pretrčava cestu... u ovome gradu nema ničega za nas, u ovom gradu, u ovom gradu...' Po Čoporu najvažnija stvar na albumu je "Putovanje kroz bol (ljubav)" koja se nalazi na samom kraju albuma, a tipična je ljubavna balada namijenjena njegovoj Barbari, ali se može odnositi i na općenitu ljubavnu pjesmu - 'nudim ti ljubav, ja i ti možemo živjeti, suze il' smijeh'. A na samom kraju albuma nalazi se Neil Young-Dylan-Cave-Cohen-Joy Division skladba "Svakidašnja jadikovkva", bolna pjesma 'mučno je, najmučnije, biti star, a tako mlad' na tekst Tin Ujevića. Putem e-maila Čopor mi je javio da se upoznao s momcima iz Olovnog Plesa 2008. godine u Vrgorcu, te da ga je to potaknulo da se oproba u 'skidanju' velikih hrvatskih pjesnika. Izabrao je fenomenalnu pjesmu koju je obradio na način kao da je njegova autorska pjesma. Posljednja stvar na ovom albumu je "Vis spi" na narječju iz otoka Visa, ali to narječje uopće nije teško za shvatiti dok znaš da zima gre, jugo puše, škura škripi, a zima gre... U toj pjesmi, kao i na još nekoliko Čopor je iskoristio 'udaraljke' - plastičnu piksu od cedevite ispunjenu šljunkom ili tko zna čime da bi dobio efekt ritmičkog 'škrebetanja' (ritam a'la tambourin). Jednu stvar je napravio uz pomoć obične kuhinjske tave u koju je stavio rižu, a "Duboko u meni" sa škripanjem štapića iz kineskog restorana na češlju.

Ubjedljivo najbolji album Čopora koji veli da su prethodni albumi bili o ljudima i psima. A ovaj je zaista nešto posebno i ne može se niti pretpostaviti kakva će još iznenađenja ponuditi ovaj sve manje lo-fi, a sve više folk-noir freak iz Zadra.

Ocjena (1-10): 10

Web: www.myspace.com/copor
IZMENA VREMENA - Hajde pođi da vidiš ribarske mreže (2008, Brlog Records/ K.S.Z)

Album koji je snimljen 29.VI 2008. na mp3 flash playeru zasigurno nije niti prosječno akustično lo-fi djelo u zvučnom pogledu, ali zato ima vrlo dobre pjesme. Interesantan je nastanak njihovog imena. Priča kaže da su se Čopor i Borislav (koliko sam uspio shvatiti iz e-maila kojeg mi je osobno poslao Čopor) nalazili na aerodromu čekajući prijatelja iz Amerike, te su na terminalu gledali one brojeve koji se mijenjaju i došli do zaključka kako je 'izmena vremena' veoma prikladno ime za njihov band. Inače, band se potpisuje da dolazi iz Beograda, Veliko Gradište.

Riječ je o tipičnim kantautorskim komadima na akustičnoj gitari kojih ima 14, te se uz osnovnu inspirativnu potku Bob Dylana, Neil Younga, Johnny Casha, pa i Arsen Dedića naziru i duhovi elegično - melodramatičnog countrya, americane, neo-folka... Skladbe se kreću od sentimentalnog do vrlo mračnog ugođaja, vokal i svirka gitare su sasvim pristojni, a nekako najuočljivije pjesme su "Ljubavi" koja ima prizvuk Rundekovih elegičnih balada i "Svet se kaže šuma" iz koje je uzet naziv albuma 'Hajde dođi da vidiš ribarske mreže'. Pjesma je potkrijepljena i sitnom potporom usne harmonike. Samo jedina šteta je što materijal nije produciran, pun je snimateljskih demo grešaka i slušati ga u komadu od punih 60 minuta predstavlja opterećenje jer su glasniji dijelovi ponekad poprilično nerazumljivi. No budući da se radi o posve novom bandu (ili projektu), vrijedi očekivati da će kroz izvjesno vrijeme skladbe biti ponovno snimljene i producirane na daleko kvalitetniji način. Potencijal pjesama koje Izmena Vremena ima nazire se kroz obilje neželjenog lo-fi zvuka koji posve sigurno nije njihov domaći teren, već trenutna mogućnost koja se s vremenom mora sankcionirati.

Ocjena (1-10): 4 (samo zbog lošeg snimka)

Web: www.myspace.com/izmenavremena
MESTA - Bez dna tajni (2008, Brlog Records/ S.K.Z.)

Još jedan akustični duet kojeg čine Borislav (iz Izvan Vremena) i Senka iz Beograda, a zajedno su počeli raditi sasvim slučajno koncem 2007. kada su napravili pjesmu "Glas u pustinji". Od tada rade glazbu koja se može nazvati intimistička na tragovima slow-down alternativnog rock izraza (kombinacija post-rocka, ambijenta, drone i neo-folka), a osim toga bave se ikonopisanjem (Borislav) i praktičnim, estetskim i etičkim dimenzijama problema konzervacione biologije (Senka).

Za razliku od Izmene Vremena, ovo je vrlo dobro snimljen materijal koji je napola kraći (30 minuta) i vjerojatno je destilat od njihovih probranih i najboljih pjesama. Tekstovi i aranžmani su veoma suptilni, emotivni i puni impresija sa suprotnim prirodnim ambijentima (pustinja - arktik, noć - dan, mali gradovi - velika prostranstva, zemlja - nebo...), vokali Borislava i Senke su potpuno tihi, nježni i gotovo prigušeno sneni kao drugi element glazbene melodije čiju osnovu vodi minimalistički ritam akustične gitare. Tempo svih njihovih pjesama je veoma spor tako da se ovih pola sata čini kao da traje čitavu vječnost. Međutim, po obliku i atmosferi, kao i načinu na koji su pjesme nastale, već nakon desetak minuta album počinje stvarati neželjenu dosadu upravo zbog spontane mirnoće kojom Mesta isijavaju. "Bez dna tajni" je stoga duboko intniman rad pun impresije koja se prije svega odnosi na populaciju onog kruga slušateljstva koji prati rad primjerice islandskih Sigur Ros, posebno u njihovim najsporijim i najmirnijim ostvarenjima. Zato se treba samo prepustiti mirnoći i ne očekivati nikakav drugi poticaj osim intimnih emotivnih mantri i jednostavnih tekstova s jednostavnim harmonijama koje govore više od bilo kakvih drugih egzibicija. Preporuka - slušati po mogućnosti u samoći.

Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/mestaupesmi

horvi // 29/11/2008