"Bojim se muzičkih kritičara" - ime albuma s više ironije nije mogao odabrati zagrebački kantautor i trubadur Miki Solus. Jer je odmah u svom prvom albumu "Muzika sumnjive kvalitete" stavio do znanja da on nema niti najmanjeg straha od muzičkih kritičara. Baš u protivnom. U njemu je po prvi put na tonskom zapisu predstavio svoj osebujan i neobičan stil. Šašav, uvrnut, razigran, sarkastičan, ironičan kako u vidu glazbe, tako i što se tiče tekstova. Većina njegovih radova ne prelazi kvalitetu zajebancije s akustičnom gitarom uz vatricu i alkohol. No, tu i tamo se među svom tom zavrzlamom može otkriti i nekoliko zaista vrlo dobrih blijesaka, koji svakoga tko pokušava objektivno opisati njegovu glazbu stavljaju pred istinski izazov. I zapravo je obrnuto; muzički kritičari bi se trebali bojati njegovih pjesama.

Ništa drugačiji slučaj nije ni s ovim njegovim najnovijim izdanjem, koje se sastoji iz onih pjesama koje, kako navodi, iz konceptualnih razloga nisu našle svoje mjesto na prethodnom mu albumu prvijencu. Ukupno šest kratkih pjesama u kompletnom trajanju od nepunih deset minuta su zato objavljene naknadno u ovom albumčiću. Koji kao i prvi album dovodi do raskoraka svaki pokušaj karakteriziranja njegove glazbe. Na jednoj strani, tu su skladbe koje, ne samo da je dobro što nisu svrstane u prvi album, već bi bilo bolje da nisu niti na ovaj. To su pjesme poput "Kolinje", koja na svu sreću traje samo jednu minutu; u guturalnom vokalu i u pratnji gosp. Jacka Whitea s akustičnom gitarom mladi gosp. Solus opisuje dan klanja svinja. "Rekvijem straha", pola minute kratki bezvezni i suvišnji instrumental. I pjesma "Albatros", napisana i otpjevana od strane mladog gosp. Dominika u stilu koji podsjeća na onaj od Seje Sexona iz Pušenja.

Međutim, na drugoj strani se nalaze pjesme kao što je uvodna i najdulja "Bus iz pakla". Bolji opis putovanja u busu ja osobno još nisam poslušao ili pročitao. Solusova sposobnost zapažanja i najmanjih detalja, način na koji su opisani i dovedeni u jedan zabavni i duhoviti kontekst je naprosto zapanjujuća. To ide toliko daleko da se slušatelj može naći u situaciji da doslovce osjeća svu sparinu uzavrelog i smrdljivog gradskog busa u toplo ljetno predvečerje. Pred sobom vidi sve likove u njemu, vidi njihove pokrete, čuje njihove razgovore, ma osjeća čak i njihov znoj. Glazbeni aranžman pjesme se sastoji iz vrlo melodične akustične gitare. Isto kao i odlična "Hobi". Otpjevana energično u "jednom dahu". Na kojoj se Solus narativno razbacuje s raznim zabavnim retoričnim pitanjima i protupitanjima. Pri tome razotkrivajući svu njihovu banalnost. Završnicu ovog kratkog albuma tvori melodični instrumental "Silovanje vanzemaljca". Odsviran u dylanovskoj maniri samo s akustarom i usnom harmonikom.

Kvaliteta snimki je uglavnom lošija. Naročito od spomenutog instrumentala "Silovanje vanzemaljca". Glasnoća pojedinačnih pjesama je neizjednačena. Prilikom preslušavanja ju je potrebno kod svake pjesme nanovo podesiti. Iako se ovdje radi o pjesmama koje su kao takve tek "drugi izbor", to je ipak nešto na što se treba paziti. Ali to ujedno i podvlači svu proturiječnost Solusovog izričaja. Od fascinantnih promašaja do vrlo ugodnih iznenađenja.

ocjena albuma [1-10]: 4

z. marković // 14/03/2012