Mada u prvi mah nestvarno djeluje, Killing Joke su definitivno ostvarili svoj potpuni 'tour de force' ovim 16. albumom, onaj kreativni i paralelno vezani komercijalni uspjeh u novom životu benda nakon pravog, uvjetno rečeno povratničkog "Absolute Dissent" (2010) koji ih je ponovno vratio u epicentar zbivanja rockerske alternativne scene. U mnogim napisima kritika ga je nahvalila, čak su dobili i epitete najboljeg benda na svijetu, a slast uspjeha pospješio je i UK no.16 što im je jedan od 3-4 najbolja plasmana dugosvirajućeg djela u karijeri. Bolje uspjehe jedino su polučili "Revelations" (1982, UK no.12) i najproslavljeniji "Night Time" (1985, UK no.11), a isti "Pandemonium" (1994), dok sa singlovima i nisu imali osobito mnogo sreće izuzev u slučaju gothic himne "Love like blood" (1985, UK no.16) koja je jedina uspjela zagolicati britanski top-20 taman kad su Simple Minds i U2 postali velike stadionske zvijezde, The Smiths, The Cure i Prefab Sprout lučonošama alternativnog popa, a The Jesus And Mary Chain prvorazredna senzacija nove britanske psycho/noise-rock struje što se kasnije pretvorila u shoegaze. O Amerikancima i Kanađanima ne treba trošiti previše riječi osim da su uvijek bili vrlo hladni i nezainteresirani prema Colemanu i ekipi makar su znatno utjecali na brojne bendove i izvođače iz njihovog ogromnog dvorišta. Za ovako dugačku karijeru koja traje već 37 godina s nekolicinom pauza, hrpom različitih projekata i frakcija, održati stvarno stanje stvari u visokoj autorskoj kondiciji nije nimalo jednostavno. U tom vremenu su nestali brojni velikani punka, post-punka, new-wavea, industriala, gothica, mnoge nekadašnje zvijezde danas ubiru sitne crkavice, a osim toga, u tako dugačkom periodu ljudi se bez obzira na materijalne i ine prilike neminovno mijenjaju, vrše drastične zaokrete u mišljenjima i stavovima, svađaju se i razilaze, zastarijevaju i padaju u zaborav čak i od onih, nekad najmilijih. Međutim, kod Killing Joke takva životna linija očito ne funkcionira. Jaz Coleman je redovito, čak i u onim, odokativno rečeno kreativno slabijim i manje uspješnim trenucima benda znao održati vitalnost i pribranost premda je slovio za svojevrsnog čudaka, manijaka i luđaka sa svojim mračnim propovjedima koje su izazivale zgražanje. Kako stoje stvari na ovome albumu, ispada da je od cijelog benda on ovdje najprisebniji i najrazumniji progovaravši o društvenoj poremećenoj svijesti, ludilu, paranojama i individualnim grijehovima često prebacujući lamentirani osjećaj iskupljenja u izgubljeno stado što se smuca oko religije, crkve, svetkovina i blagdana bez svijesti o tome da ovčice ustvari tapkaju po mrakovima općeprihvaćenih zabluda stvorenih umjetnim procesom komercijalizacije Boga i krivog tumačenja ikonografije Biblijskih motiva.

On ovdje nije u funkciji bezbožništva ili bogohulstva, naizgled doduše ponekad zaurla paklenim glasom u obrednom komadu "New Jerusalem" koji je ustvari povratak na Stari zavjet kada je Jahve opravdano bijesnio vatrom, gromovima i sumporom po grešnicima, on se postavlja u ulogu filozofa što se s razlogom bavi ezoterično-metafizičkim procesima. A za to mu ionako ne manjka pedigrea; otkako se zaredio u svećenika na Novom Zelandu i praktički je dokazano da zna što svijetu govori o svijetu koji srlja u vlastitu kataklizmu samouništenja i duhovne apokalipse.



Muzika je paralelno s time jedan od do sada njihovih najjačih i najsnažnijih atributa bez obzira na znatne godine na plećima kad se manje-više svatko u 6. ili 7. deceniji života ne osjeća dovoljno sposoban da frca neophodnom energijom barem za najobičnije kućanske poslove ili sitne radove po bašći ili vrtu (ja sam skoro u šestoj, pa znam o čemu pričam). U ovih nepunih sat vremena Killing Joke ne pripremaju doručak, ne kuhaju ručak ili banalno loš engleski čaj navike starih kolonizatora iz Indije, ne peru suđe i ne usisavaju prašinu sa svojih rijetko uspješnih tantijema, oni obaraju stabla sjekirama, cijepaju drva, mlate, oraju, kopaju, siju i žanju kao da su momci što se tek trebaju ženiti! Kao da sad stupaju u pravi život očekujući veliku budućnost na račun svojeg zalaganja.

Ovdje nema loše ili sporadično ubačene pjesme tek tako samo da popuni prostor, "Pylon", inače višesmislena riječ, prvobitno uzeta od prastarog arhaizma za čin ulaska u egipatsku piramidu ili hram, može značiti štošta od tornja, dalekovoda, putokaza, stupa, do seksualnog akta i muškog spolovila. Sve se ovdje odvija višesmisleno, metaforički i sofisticirano s veoma naglašenim lirskim konotacijama na liturgijsko-biblijskim motivima. Jaz je vrstan teoretičar i tumač s mnogo 'putra na glavi', sukobljuje se s Vatikanom i njihovim prastarim skolastičkim načelima podučavajući svijet koji ga je spreman poslušati da je njegova umjetnost vrlo bolna i teška samospoznaja potraga ljepote i savršenstva u mraku, daleko od očiju i prividnih hedonističkih zabluda. Lirika je bijesna, vrlo prijeteča i striktno ciljana, nije propagandno-transparentna, umjetnička je i maksimalno dotjerana makar može stvoriti i Caveovski dojam 'loše vibre' u prvi mah, onaj kad Nicka nisu shvaćali čemu govori u svojim pjesmama o Starom zavjetu smatrajući ga šarlatanom, ah, nije potrebno o tome... Zna se što je Nick Cave i zašto je tako velik.

Osim snažne i specifično jasno profilirane glazbe s moćnim industrial-rock/metal žarom valja duboko uroniti u Colemanove stihove onim istim žarom kada su se otkrivale vitalno važne poruke Ian Curtisa. Coleman je u tome daleko britkiji i naravno, 35 godina suvremeniji, ali teme su i dalje ostale iste: Bog i čovjek, te ljudski kompromitirajući strahovi od svega i svačega, a ponajviše od zabluda s kojima se čovječanstvo šamara u svim pogledima. "Pylon" je jedno od rijetkih mjesta na planeti Zemljici gdje čovjek nailazi na pravo utočište s hvale vrijednim lirskim sadržajem, pogotovo ako je rocker i voli industrial/metal/punk. Nema fixa, droge, napušenih ili pijanih bedastoća, imaginacija o nekom boljem životu, hippy figura, romantičnih samosažaljevanja, hipsterskih poniranja u malodušnost, ovo lupa u glavu ko' ušice od sjekire počevši od snažnih metaliziranih thrash uvodnika "Autonomous zone" i "Dawn of the hive", plesnog gothica "New cold war", post-punka "Euphoria", da bi jedini lakši, to jest tromiji tempo pristigao tek na sredini albuma kroz mračnu "War on freedom" i osvježenih starih repetirajućih floskula iz ranih 80-ih "Big buzz" koji osim šmeka prva četiri albuma doziva i sjećanje na Comsat Angels. Do konca albuma opet se nailazi na metalizirane thrash riffove "Delete", "I am the virus" i "Into the unknown" s evidentnim industrial obrascima, primitivnim praskovima energije i katarzičnošću kakvom bend nezaustavljivo fila tijekom čitave karijere.

S obzirom na veličinu i značaj prva četiri epohalna ostvarenja, "Pylon" se nameće kao dostojan pandam klasičnoj zbirnoj uspješnici i van ikakve sumnje je njihov najbolji album od tada. Nakon toliko dugo vremena zvuči kao da su se Coleman, Youth, Walker i Ferguson pomladili i vratili u doba kada se od benda očekivao nastavak intenzivne i furiozne diskografije. Ne mora nužno biti da će ovakvim elanom i nastaviti, ali pokazuju da se svojski odupiru zubu vremena i ograničenom roku trajanja.

Naslovi: 1.Autonomous zone, 2.Dawn of the hive, 3.New cold war, 4.Euphoria, 5.New Jerusalem, 6.War on freedom, 7.Big buzz, 8.Delete, 9.I am the virus, 10.Into the unknown

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 12/11/2015