Kad se koncem prošle godine pojavio singl "Let the flowers grow" s Boy Georgeom, mnogi su bili spremni pomisliti da se radi o nekoj nakaradnoj suradnji, nekakvom kvazi miksu laganog electro-popa tko zna kojeg DJ-a. I ja sam imao sličan dojam sve dok nije došao ovaj album, prvi studijski nakon više 10 godina od slabo primjećenog remek-djela "Lion" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=19482 (2014).



A upravo je taj singl dao naznaku u kome se smjeru gibaju stvari - ka elektronici koju godfather of goth praktički nije koristio još od 80-ih godina, onih svojih prvih solo albuma uključujući i čuveni duet Dali's Car s pokojnim fretless bass majstorom Mick Karnom iz tada netom rasturenog benda Japan. Podsjetnik je ovo na eru manje-više prepoznatljivog dance-rock zvuka, ali ne u Murphyjevom slučaju, no čim se pogledaju suradnici poput Martina Glovera - Youtha (Killing Joke) koji je kompletan producent, a odsvirao je i štošta na ovih skoro sat vremena, te basist Tool, Justin Chancellor, zatim bubnjar, multiinstrumentalist i programer Eddie Banda (radio s Pink Floyd, Paul McCartneyom, The Verve...) ili synth/ programer/ producent Michael Rendall (The Orb, The Futureheads, Ian McCulloch, Jah Wobble, Black Grape, Badly Drown Boy, Nik Turner...), onda se stvari poslože na svoje mjesto. Uočava se da je koegzistentno pristupio stvaranju ovog, tek 11. studijskog albuma održavši visoku tenziju, prije svega odličnog vokala koji i dalje ima impozantne tenore i baritone u penzinerskim godinama (tek 'samo' 68), te je zadivljujuće čuti da se s tog aspekta nimalo nije promjenio još od Bauhaus dana. Jedina promjena je fizička: neminovno je ostario i oćelavio, skroz je ošišao onih par vlasi na tjemenu, te je pustio malu sijedu bradicu s hipsterskim imageom, ali i dalje koristi uočljivi make-up. Kako živi u Istanbulu, nedavno mi je rekla Elena Hristova iz benda Baklava da ga zna viđati na ulici jer i ona tamo živi, ali ljudi pojma nemaju u slavnoj prijestolnici od 14 milijuna stanovnika tko je on. Album otvara jedna od najbržih "Swoon" s gostovanjem Trent Reznora u plesnom industrial-rocku kratko odrezanih basova i bez činela koje su kompletno izbačene iz seta dobivši EBM sadržaj, a umjesto činela Glover je konvertirao povremeni gitarski legato. Stvarčina za plesni podij. "Hot Roy" ima povratnički Public Image Ltd. šlih, plesni post-punk 21. stoljeća s techno nabojem u upitnoj funkciji fabule o neizvjesnoj budućnosti, "Sherpa" je pak više kao synth-punk/ new-romantics o životu, melodična stvar u metafori čovjeka koji čitav život tegli i vuće, a naslovna "Silver shade" prava Bowievska, umjerenog tempa iz cirka new-wave perioda, komotno bi sjela na čuvenu berlinsku trilogiju, onako između pjesama "Sound and vision", "Heroes", "Joe the lion" i "DJ". Ako se ove zadnje ne sjećate, a pretpostavljam da je niste čak niti slušali, a još teže zapamtili, evo video:



Jasno, Bowie je uvijek bio glavni Murphyjev uzor i idol, njegov vokal je izoštrio odmalena ostavši u njemu, a da bi mogao tako visoko pjevati u tenoru, moraš ostati mršav i tanak što je impozantno, odbaciti hedonizam, gladovati, apstinirati i održavati skromnu kilažu zbog umjetnosti. Ja mu se divim. "The artroom wonder" je lagani EBM / synth-pop nalik na 80's cold-wave minimalizam s raspletenom progressive figurom inteligentne priče relvaroizacije na dane srednje škole kada su se otkrivali i Bowie i Suicide, a Depeche Mode su bili tek klinci s prvim albumom. Ovo je jako znatiželjna pjesma koja vraća dark-gothic na početno mistično mjesto s oštrim, senzualnim i fascinantnim trenucima uvjerljivog i senzualnog vokalista u svome adolescentnom sobićku maštajući o koječemu nastaviši se u najtežoj "The meaning of my life" nadrealnim samoispitavanjem vlastitog života kroz još jedan progressive, gotovo filmski režiran komad.



"Xavier new boy" u mračnom trip-hopu je SF monolog od kojeg Murphy nikad nije odustajao s naglaskom na religijsku i vjerski utemeljenu tendenciju od katoličkog do islamskog, "Conchita is lame" se stilski vraća na new-wave/ new-romantics a'la Visage/ Ultravox/ Classics Nouveaux/ A Flock Of Seagguls, ali ima magloviti smisao s bezgrešnim začećem, smislom Božića i općeg Islama. Vrlo zapetljano, više od Nick Cavea koji je postao svećenik sa svojim ministrantima. Murphy još nije imam, ali bi mogao biti. "Soothsayer" je mračna punk-rokačina s The Stooges nabojem, vrlo fini akustični staccato "Time waits" uvodi u njegov Istanbul na ambijentalni world-music način dodavši očekivane paralele rocka i post-punka. S predzadnjom "The sailmaker's charm" je pokazao Thom Yorkeu kako se prave lagane elektronske patetike, ako ste slušali zadnje Yorkeove albume, pogotovo kolaboraciju "The Tale" (2005) s Mark Prichardom, onda vam je sve jasno.

Ne treba duljiti, kum gothica se pokazao na ozbiljnom zadatku i napravio ponajbolji album solo karijere.

Naslovi: 1.Swoon (with Trent Reznor), 2.Hot Roy, 3.Sherpa, 4.Silver shade, 5.The artroom wonder, 6.The meaning of my life, 7.Xavier new boy, 8.Cochita is lame, 9.Soothsayer, 10.Time waits, 11.The sailmaker's charm, 12.Let the flowers grow (feat. Boy George)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 13/05/2025