home > mjuzik > Lion

kontakt | search |

PETER MURPHY: Lion (Nettwerk, 2014)

Peter Murphy se kroz 35 godina dugačku karijeru rijetko oslanjao na elektroniku. Bilo je nekih sporadičnih slučajeva da su Bauhaus koristili ritam mašinu i synth u svojstvu eksperimentalija (više kod benda Love And Rocket starih ortaka iz Bauhaus), ponešto je kombinirao s pokojnim Mick Karnom u projektu Dali's Car i tek na ponekim albumima s početka solo karijere jer je uvijek prolongirao organski koncipiran zvuk kojeg prateći bend može adekvatno izvesti uživo.
[ Peter Murphy ]

Peter Murphy

Njegov najnoviji, deseti po redu solo album kao rijetko koji do sada je više skloniji elektronici i kibernetici mada u konačnici nije rezultirao sintetičkim šmekom. Najzaslužniji za novu i pomlađenu kulisu je njegov stari znanac Martin Glover - Youth koji je s Killing Joke, a osobito s prvim ostvarenjima The Orb radio mnoge elektronske zahvate. Samo njih dvojica su kroz zajedničke session svirke osim analognih gitara, basova i klavijatura vjerojatno na uzajamnoj ideji prihvatili kompjuterski program kao daleko discipliniraniji, te naravno i jeftiniji od uposlavanja kompletnog benda i besomučne potrage za idealnim zvukom bubnjeva koji se često zna otegnuti na višemjesečne periode. A i sam Peter se pod nužno trebao skulirati i napraviti rezove u javnoj disciplini. Podsjetimo, u ožujku 2013. ga je policija u Los Angelesu htjela zaustaviti zbog prebrze vožnje, no pobjegao im je, ali ga je naredna patrola ipak osujetila i zaustavila imajući što za vidjeti - bio je vidljivo pijan i drogiran, te su mu pronašli veću dozu amfetamina. Na njegovu sreću, odvjetnik ga je uspio izvući samo s 3 godine uvjetne kazne i tek 10 dana društveno korisnog rada. Kod nas bi dobio barem 3 godine zatvora zbog zlouporabe droge, vožnje u pijanom i drogiranom stanju, bijegu pred policijom, bio upućen u kliniku za ovisnosti na psihički mukotrpne i stupidne, najmanje jednogodišnje terapije 'ispiranja mozga', te bi vjerojatno ostao i bez vozačke dozvole. Možda trajno.

S jedne strane, ovaj incident ga je kresnuo po glavi da ipak takve 'privatne stvari' ne čini na vidjelu dušebrižnika pogotovo ako krši zakon iako je kao i velika većina njegovih generacijskih kolega sklon porocima. S druge pak, on opovrgava činjenicu da se 'smirio' jer najnovijih 11 pjesama u globalu šetaju preispitivanjima blistavih i tamnih trenutaka, usponima i padovima koji su kod njega vrlo oprečni i neobuzdani, onakvi kakvi kod umjetnika njegovog kova i moraju biti. Ono što je recimo kod nekoga šetanje mračnom ulicom i stranputicama života intenzivna morbidnost s negativnim zračenjem, kod njega je psihološki jako nabijen adrenalin koji ga još uvijek u vitalno dobrostojećoj kondiciji i s 57 godina života održava u njegovom skladu životnih zadovoljstava. Pri tome otkriva da stari onako kako je poželio - smisleno, kreativno i u jakoj autorskoj snazi prikazujući cijele nizove mračnih, neugodnih i negativnih slika o ruševini društvenog, socijalnog, moralnog, pa i političkog života. Ne kroz oštru kritiku struktura već putem humano zaglađenih obrisa čak i onda kada satjera poetiku pjesme do krajnih granica iza kojih naizgled stoji nepremostiva prepreka ili totalni ambis, tada pokaže da postoji beskrajno širok prostor slobode. One slobode koje se mnogi plaše i zaustavljaju se na prvi zvižduk policajca. Ili se jednostavno zakukulje pored zida iza kojeg ne vide ništa dalje.

Naravno, metaforičan i u visokom stupnju lirske forme, nanizao je brojne crtice koje govore o psihičkoj snazi i sebe i svojih junaka-gubitnika koji se ionako odnose na njegova privatna razmatranja. Tu su duhovi, razne poremećene situacije koje često personificira do mitoloških razmjera, SF poimanja, pa i metafizičko-ezoteričnih sfera, ali dakako, ne manjka niti one njegove emotivne sprege gdje hladnoću ljudske 'ledene sante' dovitljivo upreže u primamljive horror scene nabijene lucidnom erotikom. A opet, sve te mini poeme jasno upućuju na stvarni svijet iz kojeg ne bježi opisujući ga iz svojeg rakursa rafiniranog majstora gothic lirike koji je uz to, ne treba posebno navoditi, i jedan od najdojmljivijih pjevača poniknuo iz prve i prave generacije post-punka. Dakako i njegova vokalna interpretacija u svemu ovome ima ogromnu ulogu: pokušaju li se zamisliti gotovo sve ove pjesme u izvedbi recimo Dave Gahana (Depeche Mode), Andrew Aldritcha (The Sister Of Mercy), Roberta Smitha (The Cure) ili nekog drugog vokalista kojeg se veže uz pojam gothica, dobili bi se sasvim drugačiji efekti: mahom patetični ili usiljeno osorni. Peter jednostavno umije napisati pjesmu koja mu vokalno odgovara i u kojoj se pronalazi otprilike isto kao i Bowie s kojime je ovdje, da, kao i na mnogo ranijih radova vrlo blizak po umjetničkim afinitetima.



Držeći se vjerno tog visokog autorskog standarda već s prvim singlom "Hang up" obavijenim elektronskim koloritom basova, obredno-plesnim nabijenih ritam mašina, razlivenim gitarskim disonantama projiciranim sintetičkim efektima (čitaj industrial tretmanima), ali i organski fiksiranim majstorijama sklopljenim u suvremeni križanac stare ljubavi, glam-rocka T-Rex, baca raspoloženje u rasprave između paklova i nebesa, Krista i đavola, gospodara i sluge. Očigledno je onaj incident u L.A. umnogome kumovao ovoj specifičnoj art-ironiji. Također i turobno naglašena "I am my own name" s elementima folk prizvuka električne violine i gudača koji se pretvaraju u plesni konglomerat suvremenog EBM/IDM-a, ali daljnji tijek se svodi na punokrvni dance-rock/industrial taman na razmeđi Depeche Mode i Nine Inch Nails. Naravno, ne treba zaobići niti konstantu da makar koliko god on bio smatran vječitim alternativcem isključivo zbog tog specifičnog vokala, on je redovito isporučivao koherentne pjesme s 'pop' obrascima, kiticama i refrenima. I da se vratim na onu hipotezu, pokušavam recimo zamisliti kako bi ta pjesma zvučala s nekim sladunjavim glasićem recimo Rhianne ili Bruno Marsa? A Severina to uopće ne bi mogla interpretirati, ma niti se uživiti u takvo stanje pa da je Bregović uvjeravao da na to otkida publika i da moraju napraviti neki 'novi' bum-projekt. Presmiješno. A to bi se isto moglo reći i za vrlo brzi synth-pop/industrial/EBM "Low tar stars" repetirajuće elektronske bas melodije da se primjerice nađe umjesto njega Bonnie Tyler kao u starom woman-megahitu "I need a hero", hahaha...

Još jedna pjesma o nedavnom L.A. iskustvu je lagana, naoko balada "I'm on your side" popraćena i elektronskim orkestracijama dovodeći pjesmu ekstazično na rub The Human League i OMD, ili, ako se sjećate nekih uspješnijih elektronskih zgoditaka Iggy Popa iz vremena "Idiot" albuma kojeg je radio s Bowiem u Berlinu. Evocirajući stvarne događaje pune hiperbola u lirici Murphyijevog dnevnika turobna baladična pjesma "Compression" bi po današnjim pop standardima trebala zaslužiti mjesto ultimativnog radio hita rame uz rame Adele koja ipak nije, barem koliko je poznato gledala svoje lice u ćeliji i razmišljala da je 'kompresija moja lekcija'. Adele je cijeli svijet zavolio zbog iskrenosti, no Petera to neće, a opet, da se Adele i velikim pop zvijezdama dese slične stvari, bili bi izdignuti zahvaljujući medijima koji pozorno prate svaki njihov korak. Pjesma iz 'ćuze' u ovome slučaju govori više od samog čamljenja, povlači jasne konotacije čitavog života impregniranog poetskom ljepotom i onoga u čemu se ljepota obično ne nalazi, ali Petera duboko nadahnjuje sve dubljim slojevima prikrivene samoironije gotovo očajnički i istovremeno romantično vrišteći iz začarane tamnice života uz odlično poštelane gitarske tremole. "Holy clown" je upravo jedan od tih epicentara 'lava' zarobljenog u kavezu. Joy Division struktura s klasičnim riffovima, melodičnim post-punk/gothic basovima, filovima synthova i klavijatura, ma jednostavno da jednostavnije ne može biti. Sva sreća da je maestro još uvijek u punoj snazi i da umije napraviti ovakvu pjesmu.

Zadnji dio albuma je, očekivano, ambijentalniji i laganiji u kome razlaže svoje lamentacije. "The rose" je evidentan nastavak, nažalost, neuspješnog, meni sjanog i neprimijećenog singla "I spit the roses" s odličnog prethodnog albuma "Ninth" govoreći o tome što se desilo da ruža uvene (tipično Bowievski), a "The ghost of Shokan Lake" otvara njegovo poznato poglavlje raspredanja mitova u kojima se nikad nije libio svojih učenika izraslih u neo-folk. Tu se pokazuje daleko jačim od Davida Tibeta (Current 93) koji uglavnom umije samo mantrati i pričati priče bez komercijalno jasne sprege, a Peter mu odvraća (slično i kao Nick Caveu) kako se jedna pjesma s arhaičnim predispozicijama treba uraditi. Onako kako je nikad ne bi napravio niti pokojni Lou Reed jer nije imao takav vokal, a niti pretjerani smisao za 'pop'. Još jedan od potencijalnih hitova je "Eliza", pravi plesni gothic-rock komad pun glazbenih klišeja, ali i vraški tempiranog aranžmana (orkestrirani gudači, tambourin, tremola), te nevjerojatno zavodljive new-wave melodije kakve je Peter ostavio još negdje početkom 90-ih. Blondie, The Sisters Of Mercy, Interpol, Beta Band, naravno i Joy Division su imali ovakve vrsne izlete, ali šta jest tu je - Peterov vokal je ubjedljivo najoriginalniji što se mene tiče. "Loctaine" je jedna od onih tema, laganijih ambijentalki u kojima bih volio čuti Dave Gahana kako bi se snašao s obzirom da Depeche Mode nisu napravili pošteni album već jako dugo i nemaju ama baš nikakve inspiracije osim nove turneje (jel tko zapamtio barem 2-3 pjesme s njihova zadnja 2 albuma, bljak?). Završna, a ujedno i naslovna "Lion" je uistinu zvijerska kompozicija: najlaganija, najsofisticiranija i daleko najkompleksnija ne ističući nikakvu hibridnost, oportunizam ili potezanje po indie-rock trendovima. Može se osjetiti sympho/post-rock progresija u aranžmanu, ponešto post-metal sintagmi, ali tekst (i dakako vokal) je najjači vodeći centralnu temu cijelog albuma u finiš zarobljene zvijeri, ukroćene, koja svijet gleda iza rešetaka života, opet, kažem, personificirajući ovaj pomahnitali svijet kojeg mnogi još uvijek nisu uspjeli shvatiti po kojim se pravilima mjeri. Osim onih očiglednih, ali o tome on ne zbori previše.

Kad pogledamo kakvu scenu rade Britanci u zadnjih 20-tak godina sa svim onim komercijalnim krinkama pod paskom 'alternativa' i što sve plasiraju u svijet, publika na 'kontinentu' često ostaje nijema i gluha za njihove nove The Stone Roses, Radiohead, Pulp, Blur, Oasis i Manic Street Preachers. Ne bori se Peter Murphy protiv diletanata koji su zahvaljujući medijima postali zvijezde. Njega je Britanija jednostavno odbacila kao izroda koji je zbog ljubavi prešao na islam i vjerojatno mu to ova generacija živućih ljudi nikad neće oprostiti što je, nemam pojma što sagriješio mada su sve religije u principu iste. Gro publike, kada Peter i napravi veliku i snažno moćnu pjesmu negira ga smatrajući da je on svoj kreativan vrhunac napravio kada je bio katolik, mnogo ljudi ne zna uopće cjeniti snagu njegovog vokala i njegove lirike, stari darkeri više uopće ne obaziru pažnju na njegove albume, on za njih više ne postoji od tamo 1990.,a čovjek se bori da pokaže svoju inspirativnu snagu i rapidan umjetnički kreativan domet koji u nikom slučaju nije na razini površnog slušatelja indie-rocka.

Vjerojatno je navijao za Galatasaraj kada su na penale u zadnjem finalu Kupa Uefe sprašili Arsenal. I ja sam navijao za Galatasaraj zbog Georghe Hagija, tog fenomnalnog Rumunja koji je 1994. na Mundialu u USA sprašio Argentinu i Maradonu u zaborav. Danas se toga malo tko uopće više sjeća. Takozvani 'mali ljudi' rade velike stvari. U umjetnosti je dozvoljeno svašta osim kopirajta koji u ovome slučaju ne postoji, ali malo tko brine za to. Da ovdje ijedna pjesma aludira na ono što sam već čuo, javio bih vam i odmah bi kritizirao. Peter Murphy je gospodin - umjetnik našeg vremena, hvala Bogu da ga imamo, onaj koji je tu pored nas sa svojim poetskim vizijama svijeta i apokalipse kojoj se sve manje obraća, a sve više epicentar stavlja u čovjeka, a ne u društvo koje je ionako pokvareno.

Da li je ovo bolji album od "Ninth"? Jeste. Zašto? U kontekstu svih post-punk/gothic izvođača u posljednjih nekoliko godina osim Gang Of Four nitko se s tolikom razmjernom količinom nadahnuća poetske sofisticiranosti nije uspio impregnirati autorskim izrazom. Wire su totalno podbacili, a nekad najveće nade Franz Ferdinand i Bloc Party su se pokazali samo jako dobro smišljenm marketinškim trikovima o kojima povijest rocka vjerojatno za 5 ili 10 godina neće zboriti ništa osobito osim u svojim memoarima dobro prodanih albuma i zapaženih turneja. Plitke su stranice ovakvih razglabanja, priznajem, isto kao i zašto sam povratničkom P.I.L. albumu dao desetku, a kasnije sam vidio da su me mnogi ispljuvali. Jasna stvar. Vrijeme čini svoje. Ajd probaj biti toliko hrabar i reći da je "Bistriji ili tuplji čovek" Šarlo Akrobate glup i bezvezan album. Ajd, reci, ako imaš muda...

Peter Murphy je napravio najbolje što je umio u svojoj karijeri udruživši se s Youthom, te mada nema r'n'r/hard-heavy komada kao na prethodnom albumu, ovo je opet remek-djelo. Glupo je da stalno čovjeka tretiramo kao Bowiea, ali, Murphy je fakat onaj najbolji Bowie kakav nam manjka jako dugo. Peter Murphy je majstor trenutka, emocije, mračnih bljeskova koji život čini sretnijim upravo zato jer jer je nesretan i tužan, čini romantiku iz nesvjesnosti hladne žene u preljepu egzibiciju mašte koju samo neka glupa osoba može osporiti da ono što radi nije dovoljno lijepo i mračno.

Ovo je preljepo i mračno, komercijalno djelo koje graniči s najboljim remek-djelima faha u zadnjih 30 godina, uključujući i The Human League i Swans, sve se tu nalazi. I The Velvet Underground i The Fall i The Stranglers i Killing Joke i Joy Division, najbolja crta, a uvijek će se povlačiti pitanje da li je to bolje od Bauhaus. Drugačije je, romantičnije na onoj bazi kad su se Simple Minds zaustavili nakon "Sparkle In The Rain" albuma. Kao da se, slobodno izrazim, cijeli svijet izdrogirao nekim MK:Ultra preparatima i uopće ne shvaća ništa više osim nekih relativno dobrih recenzija naših kritičara koje redovito i obavezno volim čitati usmjerenih na mainstream pitajući se bezbroj puta ima li ova lavovska Murphyijevska ljubav i umjetnička snaga ikakve veze sa stvarnim svijetom koji je percipiran i sasvim pogrešno postavljen u kontekst jasnog globalizma gdje više nema mjesta avangardi... A Peter je još uvijek vodeći na pijedestalu.

Naslovi: 1.Hang up, 2.I am my own name, 3.Low tar stars, 4.I'm on your side, 5.Compression, 6.Holy clown, 7.The rose, 8.The ghost of Shokan Lake, 9.Eliza, 10.Loctaine, 11.Lion

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/06/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Ordinary Man

OZZY OSBOURNE: Ordinary Man (2020)

| 27/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Saturn 63, EP

ELBROL: Saturn 63, EP (2019)

| 26/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Seven

ONE MINUTE WINTER: Seven (2020)

| 25/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Poor Man's Deluxe / Boiling Water, Dreamy Girl/This Caramel Should Cover The Earth / Ethiopian Mountains

GLIB / L.H.D. / REMEDY: Poor Man's Deluxe / Boiling Water, Dreamy Girl/This Caramel Should Cover The Earth / Ethiopian Mountains (2020)

| 18/02/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: 2 LP

21 VEK: 2 LP (2020)

| 14/02/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Lion
  • Should The World Fail To Fall Apart (1986)
  • Love Hysteria (1988)
  • Deep (1990)
  • Holy Smoke (1992)
  • Cascade (1995)
  • Dust (2002)
  • Unshattered (2004)
  • Ninth (2011)
  • Lion (2014)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*