Drugi album ove irske grupe, predstavlja značajan korak naprijed. Ne samo u zvuku, nego i u textovima, koji odaju emocionalnu slojevitost. Iskrene osobne ispovijesti, tuga i snaga koja izlazi iz textova, dodirnuli su me dosta više nego prvi album.

Pjevačica Julie Dawson, kao da je tek sad odrasla, naštimala glas koji nosi blago melanholičnu boju koja vas uvlači u pjesmu, ali sada s dodatkom ranjivosti, koju jako volim kod ženskih vokala. Ovdje su i slojevi gitara čvršći nego na debi albumu, a i dinamika između tišine i buke je raznovrsnija. Na Madri su neki trenuci djelovali previše sličnim i cijeli je album do samog kraja otišao u monotoniju. Ovdje su uspjeli točnom dinamikom održati pažnju tijekom cijelog albuma. Iako ne bi bilo loše ubaciti i malo experimentiranja zvukom, no to može ispasti kao izazov za sljedeći album.



Predivna Other Side otvara album tiho, sa synthesizerima i nježnim vokalom Julie Dawson, da bi se pred kraj pretvorila u masnu rokericu. Pretty je druga najljepša pjesma, kojom izražava ljubav i nostalgiju prema rodnom Galwayu. Roobosh i Misery su prilično gnjevne Pixies vs Garbage like pjesme, dok nas Sinking Kind Of Feeling vodi u shoegaze kind of feeling. Završna Something's Broken, počinje sporo i intimno, a kroz pjesmu slojevi gitara i vokala atmosferom postaju izražajniji, dok završetak donosi osjećaj da se kroz slomljeno ipak može doći do nekog novog početka.

Za svakoga tko ih je zapazio uz debi album i rekao da će im dati šansu, Altar nudi upravo ono što je nedostajalo tamo, ali ide i dalje, sa većom ambicijom i emocijama.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 08/10/2025