Zadnje povratničke EP radove od 2018. naovamo Blake Judd je radio s dvojicom-trojicom profesionalnih black metal (m)učenika, a ovaj konačni deveti album nakon čitavog niza peripetija s ovisnošću i one davne izjave da se prestaje baviti s glazbom, je napravio sam, takoreći bez ičije pomoći, izuzev talijanskog bubnjara Francesca Miatta (Charun, ex-Coram Lethe, ex-Lachryma Christi). Očito se dugo pripremao svjestan da neće biti dočekan pljeskom s obzirom što je sve napravio fanovima s bezbrojnim prevarama oko internet prodaje, ali je zato isporučio iskreni i pokajnički rad u svojoj 42. godini, kako tvrdi, posve trijezan i čist. Kroz fabulu napada samog sebe i vlastite demone koji su mu prvo unosili sladostrašće i slavu kroz 20-te godine života, a onda ga totalno demolirali u 30-im kada se služio đavolski lukavim sredstvima zavaravanja kako bi se opskrbljivao heroinom. Ovdje na impozantnih 50-ak minuta zbori odvažno i zrelo, ali ne i nostalgično, vršak oštre i teške sjekire plankače za cijepanje ogromnih klada mu namjerno visi iznad glave s pogledom u budućnost i novi evolucijski korak, pa, huh, može li mu se vjerovati? Iz iskustva s đankijima, reklo bi se, vrlo teško i nemoguće, no barem je na stilsko-glazbenom planu uistinu iskren, otprilike onoliko koliko publika doživljava Nick Cavea ili s našeg regiona, primjerice Bareta, da ne banaliziram, Mišu, Rajka Dujmića, Vitasovića ili Grdovića.



Otvarajuća "Survivor's remorse" je opasna: moguće da su uvodni govorni samplovi uzeti iz dokumenata Charles Mansona (?), a onda slijedi teško smrznuti niski štim gitare, urnebesno rešetanje uz brojne vokalne samplove sve do prve i pol minute kada se prelazi u vrlo plesan 4/4 tempo i melodičan klavirski staccato koji se tokom 7 i pol minuta neprekidno ponavlja, ma već s ovom pjesmom je Judd pokazao da je vrh black metala kojeg sustavno nadograđuje inovacijama već dva desetljeća. Glavni singl "Predator phoenix" uskače u onaj njegov poznati post-punk/ gothic-rock, te premda ovdje, kao i na većini materijala čitavog albuma nema onih poznatih eksperimenata i čudnovatih skokova, ovih 4 i pol minute djeluju kao da su mu čitavu karijeru čučali iza heroina i glumatanja skuliranog neonaciste i sotoniste zbog čega je promjenio oko 40-ak pratećih glazbenika. Može se steći dojam da je ovo pjesma stvorena za obradu Phantasmagorie.



Daleko mekša i laganija "A slow decay" je ustvari suptilno teška borba s ovisnošću i dnom života do kojeg je došao, a teče s bijesnim riffovima i uvijek očekivanim progressive dijafragmama punim slika i lijepih synth horror podloga u fantastično uređenom neredu od 6 i pol minuta. Hardcore-punk/ D-beat ružača "Conquistador" je potpuno ljutita i gnijevna s psihodeličnim driverskim djelovanjem gitare i urnebesnog tempa, a Judd je na ovih 5 minuta upriličio i svojevrsno black metal remek djelo: kroz tremolo melodija je ušao u vanserijski prostor žanra - avangardni psycho/ space-rock s nezaustavljivom snagom. Ranije objavljen singl i EP "Blind spot" je lirski iskren u perspektivi skidanja s heroina i premošćivanja mostova, to jest, povratka među 'zdrave ljude', da ne kažem normalne, te je postavio iznenadnu prekretnicu od koje se zabezekneš - zdrav život s nezaboravnom solo dionicom i melodičnim rock šaranjima? Kod njega energičan entuzijazam nikad nije bio upitan, ima ga koliko hoćeš - uglavnom punk koji i čini osnovicu black metala, te hardcore, žanrovi za koje su nekoć šminkerski i art kritičari smatrali da su samo bljesak bedastoće rocka, a vidiš, preživio je stil nakon 1977. i na sreću, nije ostao onaj dosadni blues, The Beatles i The Rolling Stones, ovo je živa, moderna glazba koja se odašilje u kozmos svom snagom naredne "The arudous march" čiji uvod od prve dvije minute, recimo da je snimljen u 60-im godinama, The Beatles bi sigurno ukrali kao što su i mnogo toga ukrali od bezbroj malih bendova. Ne, ova pjesma ne omalovažava The Beatles, čak se Judd niti ne okomljuje na takve nego ide direktno punom snagom čitavih 7 i pol minuta ovom svijetu koji je svaki dan sve lošiji dinamikom emotivnog minimalizma i kompozitorske suštine neo-avangarde rocka, bez obzira koji žanr. Pokazao je kako se radi kompleksan black na jednostavniji način, a to bome prog-rock bendovi u 70-im nisu znali napraviti ovako žestoko. Naslovna tema "Blight privilege" (priviliegija štetočine) je na samom kraju u nevjerojatnom black-rockabilly stilu, usuđujem se reći da ama baš nitko nije ovako svirao black i rockabilly, ma niti svi oni horror i psychobilly bendovi uključujući i čuvene The Cramps. U Juddu još uvijek postoji moćna kompozitorska sposobnost ekstremne brutalnosti, a onda za bonus dodatak, dođe dark/ gothic balada "Banished" od skoro 8 minuta koja 'pojede' novi tugaljivo žalostan album The Cure. Sve u svemu, sjajan povratak Judda koji je bez ikakvih suradnika na žicama ostvario jedan od ponajboljih Nachtmystium albuma u rangu veličanstvene trilogije "Instinct: Decay" (2006), "Assassins: Black Meddle, Part 1" (2008) i "Addicts: Black Meddle, Part II" (2010), ma ok, i još ništa manje kreativnih "Silencing Machine" (2012), te završnog "The World We Left Behind" (2014) nakon kojeg se bend raspustio, a Judd posve povukao sa scene. Ovaj rad nagovještava novo poglavlje. Strpimo se do idućeg koraka.

Naslovi: 1.Survivor's remorse, 2.Predator phoenix, 3.A slow decay, 4.Conquistador, 5.Blind spot, 6.The arduous march, 7.Blight privilege, 8.BONUS: Banished

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/11/2024