Mnogi su se vjerojatno pitali šta će Black Judd i kompanija iz Chicaga smisliti nakon onog sjajnog albuma "Assassins: Black Meddle, Part 1" (2008) koji je bio inspiriran sa Pink Floyd i da li mu moguće ne slijedi skori nastavak. Međutim, barem za sada ništa od toga. Još treba čekati...

Na ovom 17-tominutnom EP-iju, oni su i dalje black-metal band koji sustavno razbija granice žanra s debelim odlaskom u sve psihodeličnije teritorije koji su ovaj puta potkrijepljeni sa konstantnim, sve plesnijim ritmovima, no bez ikakve sumnje stoje uvjerljivo pri samom vrhu podulje liste paklenih r'n'r bandova 21. stoljeća. Sa uvijek prisutnim klavijaturama (moog, pa i klavir), njihova frenetična gitarska potka Blake Judd aka Azentrius - Jeff Wilson vražje razara um poput Motorhead na većini materijala koji je sastavljen od 4 kompozicije. Prva "Bones" i treća "Hellish overdose" (opaki stih 'provela si noć u žljebu, kao i večer prije/ mi nikada ne prestajemo, pakleno se predoziramo') su ubojiti, gotovo punkersko-hardcoreaški spaljeni metal komadi prepuni brzine koja se skoro niti ne stigne registrirati, a one malo bolje potkovanije obožavatelje black-metala podsjetiti će na Bone Awl, Darkthrone, pa i na Ildjarn ili Manowar, dok će "Life on fire" iznenaditi svojim plesnim indie-rock/metal pristupom na najmračniji gothic način (zamislite najbrži Joy Division u black-metal izdanju) kojim su nastavili svoj obrazac hvaljenog albuma "Assassins: Black Meddle, Part 1". Posljednja "Pitch black cadence" je kaotična, jeziva psihodelična tutnjava sa gitarskim solo dionicama i urnebesnim ritmovima od kojih staje dah. A kada se tu još nalazi i vokal Blake Judda koji kao da sjekirom cijepa mikrofon koji nikako da krepa, dojam ovog izuzetnog EP-ija je turbulentno naglašena sklonost ka potrazi za novim smjernicama žanra.

Naslovi: 1.Bones, 2.Life on fire, 3.Hellish overdose, 4.Pitch black cadence

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/01/2010