Uhu-hu! S Blake Juddom se svašta dešavalo u proteklih nekoliko godina uključujući i sjajan album "Silencing Machine" (2012, na terapiji dobio devetku). Prije toga se upustio u projekt Twilight snimivši odličan album "Monument To Time End" (2010) kome se priključio Thurston Moore iz Sonic Youth (njih dvojica nažalost nikad nisu svirali zajedno), a potom je koncem 2013. odlučio raspustiti Nachtmystium. Uhvaćen je u nekoj krađi za koju se ispostavilo da je čisto narkomanske prirode. U principu uopće se nije znalo u javnosti da je višegodišnji ovisnik i da sav prihod benda troši na heroin, a kad se kasica ispraznila, nije bilo druge nego da krene u pljačku zbog opstanka. To je užasno jebena stvar kad se ovakva, uvjetno rečeno zvijezda black metala dovede do te situacije. Ako ste pročitali opsežnu autobiografiju Nikole Pjevića "Metalno krštenje" (Bratstvo duša, 2013), onda vam može biti jasno da je junkoza spreman potrošiti 80.000 eura u roku od samo godine i pol dana. Običan čovjek s tim kapitalom može živjeti bezbrižno čitav život, kupiti si pristojan stan i neki solidan auto, namiriti djecu i svake nedjelje imati sočnu pečenku, a preko tjedna normalan obrok od par kriški kruha, malo povrća, voća, mesa, ribe, što god zaželi. Neće biti ničeg željan i imati će za kikiriki, čips, kolač, čokoladu, poneko pivo i biti će mu super. Ali droga je najgora stvar u koju se čovjek može uvući, najgori pakao na ovome svijetu neminovno dovodeći na prosjački štap: preskupa je.
Shvatio je to i Blake nakon uhićenja (pušten je 1.XI 2013.), prethodno snimio svoj zadnji album s bendom i odlučio ga rasturiti s mišljenjem da je vrijeme konačno organizirati život na drugačijim temeljima. Čak punih 9 mjeseci nakon što je materijal snimljen i produciran, tek je 5.VIII 2014. pušten u prodaju jer Blake niti sam nije bio najsigurniji ima li smisla održavati bend samo radi koncertnih zarada koje mu ionako odlaze na heroin. Ipak, odlučio je s objavljivanjem albuma produljiti staž barem vjernim muzičarima koji ga s mnogim personalnim promijenama prate 13 godina, tako da ipak nije kraj ovome sjajnom black metal bendu, po mojoj slobodnoj procjeni, jednom od najoriginalnijih predstavnika žanra.



U postavi su uz njega ostali Drew Markuszewski (gitara, prateći vokal), Will Lindsay (bas), Sanford Parker (synth, elektronika) i Charlie Fell (bubnjevi) vrativši se svome klasičnom stilu koji podjednako dobro korespondira između blastbeatova i uvijek prisutnih laganih tempova. Najisturenija stvar albuma je "Tear you down", ispovjest o velikom Juddovom životnom problemu zbog kojeg je i zaglavio u zatvoru. Puna je turobnih melodija, psihodeličnih atmosferalija, ponekih orijentalnih elemenata, te u vrlo tromom sludge tempu s uglavnom šaputavim vokalom ispreda nimalo ugodnu priču u kojoj nema glumatanja. Od pjesme do pjesme on raspreda teme s puno više emocija nego li je to bio slučaj na ranijim ostvarenjima polažući refleksivnu pažnju na poetski smisao 'svijeta kojeg napuštamo' paralelno ga utkavši u primamljiv stilski sklop gdje ovaj puta nema ama baš nikakvih eksperimenata.

Pjesme su hitoidno postavljene počevši od minimalističkog instrumentalnog uvodnika "Intrusion" koji šiba dvije gitarske staccato melodije u oktavama na vrlo plesan ritam, preko znatno brže i također vrlo plesne "Fireheart" s insinuacijama riffova "Your true enemy" (s albuma "Assassins: Black Meddle, Part 1", 2008) do "Voyager" koja je već nešto razvučenijeg aranžmana od 7 i pol minuta s opet nekim vrlo sličnim gitarskim potezima poput "Every last drop" (s "Addicts: Black Meddle, Part II", 2010). Ove prve tri uvodne pjesme i dalje održavaju neke uobičajene reference gothic i post-rocka/post-metala. Tek je najdulja četvrta "Into the endless abyss" (8 i pol minuta) napucana kaotičnim blastbeatovima i nafilana synth linijama, a onda slijedi najpsihodeličnija "In the absence of existence" u umjerenom tempu s mnogo indie-rock fraza, ponešto surf dionica i finog simfonijskog backgrounda. Naslovna "The world we left behind" s uvodnim nerazumljivim spoken-word žamorom u kojem se čuje i ženski smijeh lijeno klizi disonantama sa zanimljivim elektronskim nijansama i pretvara se u jednu od rijetkih kompleksnijih skladbi albuma. Nastavak pjesme je gotovo u hardcore tempu sa zborskim vokalnim arijama, pa poput vječitih im uzora Pink Floyd iz ranijih faza 70-ih moduliraju nekoliko lakših psihodeličnih progressive stavaka vračajući se na brzi refren. "On the other side" svojim gothic/indie-rock tretmanom taman je u rangu klasičnih hit postulata, a završna "Epitaph for a dying star" vrlo tjeskobna i spora, gotovo eterična sa senzibilnim ženskim pratećim vokalom i punoćom melodija okončava ovo poglavlje odbrojavanjem i prijatnim staccato figurama.

Nedugo nakon objavljivanja bend se još drži na okupu mada se na oficijelnoj facebook stranici nalazi podatak da su prekinuli s radom 2013. Kako god, ovaj album je potvrdio kreativnu izvrsnost Blake Judda u friškom svjetlu s neuobičajeno mnogo psihodeličnih pjesama adaptiranim za hitove kakve je kroz karijeru vrlo rijetko imao osobito u najvrludavijoj eksperimentalnoj fazi u posljednjih 6-7 godina kad je black metal obogatio mnogim novinama obavivši gotovo kompletan remont žanra postavši zbog toga vrlo omražena ličnost. Hoće li bend nastaviti dalje još je uvijek upitno, no što bi Judd mogao drugo raditi osim ovog posla? Jedino ako ne namjerava otići u akustiku poput kolege Malefica koji nakon prestanka Xasthura radi vrlo nježne albumčiće pod nazivom Nocturnal Poisoning. A to mu baš i ne bi odgovaralo s obzirom na rejting kojeg si je priskrbio kroz karijeru...

Naslovi: 1.Intrusion, 2.Fireheart, 3.Voyager, 4.Into the endless abyss, 5.In the absence of existence, 6.The world we left behind, 7.Tear you down, 8.On the other side, 9.Epitaph for a dying star

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 24/08/2014