Prethodna četiri živa albuma - "Live Onslaught" (2002), "Live Blitzkrieg" (2003), "Live Onslaught 2" (2005) i "Visual Propaganda: Live From The Pits Of Damnation" (2005, DVD) predstavljala su opširnu koncertnu zbirku prve faze karijere ovih black metalaca iz Wheatona (predgrađe Chicaga) kada su imali samo dva studijska albuma. Njihovo koketiranje sa različitim stilizacijama, rockom, gothicom, elektronikom, psihodelijom i posezanje u avangardu od četvrtog albuma "Assassins: Black Meddle, Part 1" (2008) nije se osobito dopalo starim fanovima benda koji su spremni tvrditi da je pravi black metal opus završen sa trećim albumom "Instinct: Decay" (2006), no to frontmena i gitaristu Blake Judda niti malo ne brine. Tijekom vremena osim što je izazvao veliku dozu ogorčenja i razočaranja kod tih starih fanova, istovremeno je okupio i impozantno sljedbeništvo publike kojoj black metal nije prioritetan žanr.

Ostavši i dalje s jednom nogom u mrakovima sirovog izričaja nadahnutog utjecajima imena kao što su Burzum, Bathory i Darkthrone, Blake je od sredine prošle dekade pronicljivo i kreativno preokrenuo čitav stil u neke sasvim drugačije teritorije, neprekidno je mijenjao postave, te se tek nakon dobrih 11 godina postojanja benda odlučio na potez da realizira živi album sa synthovima i elektronskim efektima. Ovaj puta pojačani sa dva nova muzičara - gitaristom Ron van Herpenom (Astrosoniq/ The Devil's Blood) i klavijaturistom Teun van der Veldenom (Astrosoniq), bend je fantastično prošarao kroz opus rada iz posljednjih 5-6 godina. Jest da se ona studijska atmosfera tih djela ne mogu u potpunosti prenijeti na pozornicu i da im se može predbaciti kako na ovom zapisu nedostaje te produkcijske magije koju su mnogi negirali, no činjenica je da kompletan zvuk doslovce ubija sa razornom i sirovom energijom. Informacije kažu da su ova dva novopridošla glazbenika vježbala samo 3 sata sa bendom i to na dan koncerta koji je održan u sklopu glasovitog Roadburn Festivala 2010. (17.IV) u nizozemskom Tilburgu (festival je trajao 4 dana okupivši čak 75 izvođača, između ostalih Eyehategod, Moss, Brant Bjork & The Bros, Enslaved, Jarboe i Kylesa). Kako god, malo kome može poći za rukom da u tako kratkom vremenu osposobi i konsolidira bend s dva nova člana za izlazak na veliku pozornicu, a ovdje ekipa funkcionira kao da se mjesecima pripremala.

Uvodni elektronski instrumental "Away from the light (intro)" koji se nastavlja u opaku "Your true enemy" (obje sa "Assassins: Black Meddle, Part 1") odmah na samom startu otkrivaju sve finese benda - psihodelični dekor s fantastičnim 'drive trip' zvukovima syntha i elektronike koji djeluju kao da su uzeti iz nekog kraut-rocka, ritmičku drobilicu bubnjeva i basova, sjajan rad sirovih gitara i odličan Blakeov promukli vokal. Ove nevjerojatne synth harmonije se dižu u nebesa filajući tokom čitavog albuma i ostavljaju čar one magije Gary Numanovih izuma kada je synth svirao preko gitarskih distorzija, te ovoj prilično ekstremnoj glazbi daju izuzetan šarm kakav do sada nitko u black metalu nije imao. Slijede vrlo slične kompozicije "Ghost of grace" i "Life of fire" u kojima se osjeća i prisustvo alternativnog rocka s povremenim tremolo solažama, a obavezno između svake kompozicije synth i elektronika igraju zapažene, uglavnom kraće uvodne interludije. Meljavu nastavljaju sa "A seed for suffering" i "Chosen by no one", jedinim kompozicijama sa albuma "Instinct: Decay" koje su ovdje izuzetno psihodelično prošarane sa različitim gitarskim intervencijama, pa se približavaju čak i do thrash/hardcore manira u "Hellish overdose", posebno adaptiranoj skladbi sa "Doomsday Derelicts EP" (2009), inače jednoj od rijetkih pjesama na ovom izdanju koja je sastavljena od klasičnih riffova. Nachtmystium naravno nisu niti zaboravili povremeno izbaciti i poneki eksperimentalniji ubod, pa se tako u drugom dijelu koncerta pronašla kratka elektronska "Cry for help (intro)", inače uvodnik albuma "Addicts: Black Meddle, Part II" (2010) kojeg su taman tada objavljivali i zajedno sa energičnom "High on hate" su ga upakirali u kratku promociju. Šteta što sa njega nisu izveli još poneki broj... Završnicu ovog zapisa čine kratka jednominutna pržiona "One of these nights", te šestominutna "Assassins" (obje su uvodni komadi albuma "Assassins: Black Meddle, Part 1") u sasvim pristojnoj izvedbi.

Poklonike Nachtmystium karijere od 2008. do danas, ovaj live album može ugodno obradovati ovakvim izvedbama, a oni koji uporno rogobore da je Blake zastranio sa tom elektronikom i eksperimentima zasigurno nemaju nekakvo osobito mišljenje. Opredijeliti se 'za' ili 'protiv' je sasvim neumjesno u ovom slučaju. Blake i vječito promjenjiva ekipa guraju svoj stil koji ne mora (a i zašto bi?) biti striktno vezan uz poimanje klasičnog black metala. Udahnjuju mu novi život, obogatili su ovaj nekoć omraženi žanr, te sviraju inovantno, s mnogo mašte i duha.

Jedino što se može zamjeriti jest pomanjkanje 'laganijih' skladbi na set listi, ali budući da je svirka bila na festivalu, vjerojatno bi neki ambijentalniji, ekspresivniji i eksperimentalniji komad kakvih inače imaju u izobilju, narušio ciljanu atmosferu festivalskog nastupa. No, u principu se i nema šta kritizirati. Sjajna svirka, odlične pjesme, solidan tonski zapis... Tko ih ne voli ovakve, njegov problem. Blake se u svakom slučaju nije obrukao. Zna on vrlo dobro šta radi, a to što radi je izuzetno napredno za ovakav fah metala.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/01/2012