Još prije desetak godina Scott Malefic Conner svečano je obećao da završava poglavlje zvano Xasthur i da se više neće baviti black metalom započevši novu projekciju pod nazivom debija iz 2002. Nocturnal Poisoning koje je kao bend neslavno propalo nakon 3 albuma, jednog demo EP-ija i jednog singla. Onda je nakon 5 godina shvatio da ipak nije povukao dobar potez, te se ponovno vratio kao Xasthur (jer ime je ime i kao takvo postalo prepoznatljivo) i održao prvi koncert u karijeri dugoj 20 godina tokom lipnja 2015. s proširenom postavom u kojoj su i danas Christopher Hernandez i lijepa Rachel Rooman (gitare i vokali). Tijekom tog tranzicijskog perioda još je objavio neke kompilacije, te malo brljavio po akustici, da bi se s pravim albumom "Subject to Change" oglasio 2016., no i on je ostao neprimijećen. Raskinuo je neuspješan ugovor sa Disharmonic Variations, odbacio grčevito nerazumljiva growl mumljanja i posvetio se potpuno pročišćenom zvuku i svirci s brojnim staccatima, te iznimno prirodnom 'clean' vokalu koji umnogome nalikuje na kombinaciju mlađahnog Peter Hammilla iz ranih dana Van Der Graaf Generator, te Peter Murphyja. Pred nama je gotovo 70 minuta miš-maš kolaža po sistemu jedna pjevana i jedna instrumentalna pjesma, ima ih ukupno dvadeset i dvije, a u njima žučno i protestno poput Bob Dylana zbori o današnjoj USA kroz vlastita iskustva protežirajući razgranatu radnju u kojoj su prazne duše ovisnika o različitim opijatima, gladne oči beskućnika, stanje otuđenja, beskrajni horizonti Srednjeg zapada, mnogo kiše što kaplje planinskim šumama, kao i urbane noćne more pune hrđe i kojekakvog suvremenog smeća. Točno se kroz bogato nadahnutu liriku uočava njegova poznata sklonost depresiji i životnim mrakovima, a za razliku od njegovog velikog uzora Burzuma koji se također bacio u ambijentalne teritorije, ima tu ljudski pozitivnu karakteristiku da kroz tamne sfere katalizira i pročišćava prljavštinu, grozničavu konzumerističku narav Amerikanaca i mnogo njihovih zabrinjavajućih svjetonazora i stavova potaknutih političkim i društvenim prevratima. Mučne slike i nezemaljski krikovi koji su kvarili gotovo svaku pjesmu u lošem lo-fi izdanju svih black albuma Xasthura, sada su filtrirani kroz izuzetnu nadarenost, no ne treba skrivati: njegov sumoran, tužan i malodušan duh je ostao i dalje isti. Voli i dalje raditi sitne metamorfoze u zvuku: izuzetno vješto barata akustičnim staccatima i melodičnošću pojačanoj višeslojnim nadmetanjima u igrama gdje ima i bas gitare, te tromo sablasnih drone synthova osobito izraženih u "Ghost of an excuse", "Benefits of dying" i "Allegiance to the meaningless". Bubnjeva i programiranih ritmova nema, a otvarač "Same old suspect" odmah ide u osjećaj izdaje, prevare i usisavanja duševne snage od strane moćnika. Instrumentalne teme poput "Dust of what was", "Medieval acid folk", "Reality is unknown", "Postponing my funeral", "A future to fear" i "Home is nowhere" isprepleću zanimljive sviračke kolaže prodirući dizajnom u smrtno bolesnu atmosferu pojačanu i Connerovim iskustvom o gubitku kućnog ognjišta stvarajući svako malo uvod ili izvod u cjelokupnu priču gdje pažljivo promatra lutajuću situaciju i ljudsku agoniju kroz najupečatljivije vokalne teme "Mirror in the face", "Estranged", "Static of uncreativity", "Victims of the times", "Digital beast" i završnoj "Voluntary prisoners" koja ne daje ama baš nikakve optimističke vizure.



Iz one prijašnje sfere povučenosti i samozatajnosti, ovdje je prešao u lutalicu i komentatora empatije za one koji su još uvijek lojalno odani Americi prikazujući potresenost mnogim neskladima na koje je naišao reflektirajući nejednakost i nedosljednost usko povezane s pokvarenim ljudskim ponašanjem, posebno onih kojima su ljudi dali političku moć, a također i o uništenim vrednotama, besmislu obožavanja zabavljača, idola, celebrityja, lažnih proroka, iscjelitelja, te još mnogo toga nalazeći izuzetno transparentan stil da prikaže jedan podulji akustični dark/neo-folk film u kome su bitni i njegovi istinski osjećaji i komentari. Tijekom stvaranja ovog albuma izgubio je stan i selio se s jednog na drugo mjesto, no kako kaže 'nisam poput hipstera negdje u šumskoj kolibi, izoliran od svijeta sa svjetlošću svijeća ili petrolejke da bih mogao stvarati glazbu jer to ne odgovara mojoj situaciji. Morao sam naučiti raditi glazbu bez ikakvog modernističkog luksuza'. Zato je album snimljen uživo bez ikakve studijske čarolije i neke posebne tehnologije, čak i bez metronoma u svakoj prilici kad je god pronašao vremena uključujući iznajmljene stanove, terase, dnevne boravke svojih prijatelja, pa čak i neke hotele od 2016. do 2020. godine. Njegovi spretni prsti pletu staccata bluegrass i bluesa u doom-folk opservacijama sa često izvitoperenim i kompliciranim akordima koji nikako nisu prepreka za protok morbidne melankolije, a osjećaj da ovdje više nema black metala itekako postoji što može zasmetati starim fanovima. Postoji kod ljudi vrlo loš običaj da odbacuju izvođača kada promijeni stil i žanr, međutim da Conner to nije potegnuo, ne bi ostvario ovako iskren i prirodan album koji plijeni pažnju.

Samo bih na kraju dodao: ovo je Matej Krajnc u teškom i depresivnom lirskom raspoloženju s veoma vedrim i prozračno čistim staccatima bez ijednog legata.

Naslovi: 1.Same old suspects, 2.Dust of what was, 3.Mirror in the face, 4.Unsolvable puzzles, 5.Fairy tale ideologies, 6.Medieval acid folk, 7.Stars amongst failures, 8.Reality is unknown, 9.Estranged, 10.Postponing my funeral, 11.Static of uncreativity, 12.A future to fear, 13.Ghost of an excuse, 14.Mirrormindfuck, 15.Benefits of dying, 16.Victims of the times, 17.Digital beast, 18.Home is nowhere, 19.Allegiance to the meaningless, 20.Justify your end, 21.In search of sanity, 22.Voluntary prisoners

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/07/2021