Premda je zvanično 2010. završio karijeru kao Xasthur, Malefic ili originalnim imenom Scott Conner je izbacio, čini mi se, prvu kompilaciju s neobjavljenim pjesmama iz njegove najubojitije faze rada kada je pokušavao svim silama postati 'nešto novo' u okvirima black metala.

Meni nije jasno kako ovaj momak nije uspio. Totalno je alternativan, dosljedan žanru, mračan, ambijentalan, opak u izrazu, melankoličan i divljački razularen istovremeno, te je napravio nekoliko vanserijskih albuma sa sijaset pjesama koje su psihodeličnije od The Cure i mnogih post-rock/metal bendova. Izgleda da je presudila sirovost i mrak, česta loša lo-fi kakvoća, a imao sam priliku sresti i neke ex-fanove Malefica koji zdušno tvde da je Xasthur loša kopija Burzuma pa da zbog toga nije komercijalno uspio. Tj., mnogi su ga posrali i smatrali nekakvim paradoksom black metala, ali meni to nije nikako jasno. Čovjek je barem malo zaslužio da ga se tretira kao umjetnika koji je izašao iz okvira žanra, te mada nije imao prateći bend i sve je radio kao 'homemade' uspio je na svakom albumu napraviti barem nekoliko nevjerojatnih pjesama. Neki tvrde da su mu prva dva albuma "Noctural Poisoning" (2002) i "The Funeral Of Being" (2003) definicija cijele karijere, te da ostatak diskografije ne vrijedi niti pišljiva boba, neki tvrde, pak, da je najbolje radove ostvario nakon što je izbacio ritam mašine i uključio svoj drveni i tupi bubanj. Koliko ljudi, toliko ćudi, ništa nije neobično u shvaćanju i tumačenju ovog ekscentrika. Ovdje se nalazi neobjavljeni materijal snimljen između cirka 2004. i 2009. tek samo sa dvije odranije znane kompozicije, no i one su ovdje u do sada nepoznatim verzijama. To su bijesna i sirova "The prison of mirrors", prvotno objavljena na albumu "Subliminal Genocide" (2006), ali ovdje se nalazi u varijanti od 13 i pol minuta koja je naknadno urađena 2007. godine sa živim bubnjevima, te umjerenog plesnog The Cure tempa "Screaming at forgotten fears" s albuma "To Violate The Oblivious" (2004) u novoj izvedbi iz 2007. godine u trajanju od 10 minuta. Obje su doživjele prilične produkcijske promijene ka čišćem zvuku, a jedno od iznenađenja je vrlo kratka i do sada nepoznata obrada "National acrobat" Black Sabbath koja je formatirana u stoner/ sludge stilu s dvije paralelne solo gitare koje izmjenjuju zavodljive riffove i klasičan hard-rock ritam.

Ostatak materijala je miš-maš razbacan od uvodne klavirske gothic ambijentalke "Spoken in vibes of coldness" preko laganih zlobnih, sumornih, zloslutnih i suicidalnih atmosfera "Nightmares at dawn", "Degenerate uprising", "Losing hand/ redemption", "Merciless reflections", "Society wants to die", "Enthroned uselessness" uz odličnu sporu atmosferičnost simfonijske pjesme "Portal of hatred" s nijemim vokalima sve do dvije jedine brže skladbe "Human flotsam" i "Suicide in dark serenity" s okusom starog Burzuma i Bathory. A njegov zvuk ne treba posebno isticati. To su sve i dalje grube i sirove, gotovo neproducirane pjesme koje zvuče kao najnoviji krik mode, ali one iz vremena savladavanja gradiva na temu snimanja zvuka na audio kasete 1981. No, pjesme su mu i dalje prepoznatljive sa black metal gnijevom punim nekrofilskih i različitih bolesnih perverzija, a ako ćemo pravo, ova kompilacija i nije ono nešto posebno što se očekuje od autora koji prestaje s radom. Mogao se potruditi i barem napraviti nove izvedbe ovog cjelokupnog materijala, ali izgleda da je samo želio izbaciti kolekciju starih snimaka koji mu se u datom momentu nisu uklapali u albume.

Stoga ova kompilacija nije neka osobita preporuka onima koji tek otkrivaju Malefica, prije će biti da je namijenjena starim fanovima koji će samo dopuniti i zaokružiti sliku o njegovom desetogodišnjem radu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/10/2012