Četvrti album američkih black metalaca inspiriran je znamenitim "Meddle" Pink Floyda. Dok ga jedni hvale, drugi pljuju po njemu, ali je u principu slojevit i suptilan album koji pokazuje radikalne otklone od žanra ka psihodeličnom rocku, pop formatu i umjetničkoj globalizaciji nekada omraženog stila.
Američki black metal kvartet osnovan je 2000. godine u Wheatonu, jednom od krajnih zapadnih predgrađa Chicaga pod utjecajem drugog vala black metal bandova poput Darkthrone i Burzum. Njihovo ime je sastavljeno od dvije riječi - njemačke 'nacht' (noć) i latinske 'mystium' (mistika), a osnivači Blake Judd (vokal, gitara) i Pat McCormick taj zajednički spoj riječi tumače kao 'sveobuhvatna tama'.
Prvi album "Reign Of The Malicious" (2002) bio je izrazito pod utjecajima spomenutih black metal bandova, ali oni sami nisu bili zadovoljni s njime zbog lo-fi zvuka. Uz ponovno reizdan debi album, godinu kasnije su objavili i dodatak u obliku EP "Nachtmystium". Drugi album "Demise" (2004) je bio daleko produktivniji rad koji je pravi sirovi black metal s kojim su stekli kultno sljedbeništvo nove generacije. Iste godine objavili su još dva rada - EP "Eulogy IV" i split album s eksperimentalnim čudakom Xasthur, a treći album "Instinc: Decay" objavljen je 2006. i na svim tim radovima uočljiv je utjecaj psihodelije i eksperimentalne glazbe s elementima legendi poput Black Sabbath i Pink Floyd. Istodobno album "Instinc: Decay" se po Decibel Magazine našao na no.4 listi najboljih albuma 2006. godine. Kao i gomilu drugih bandova, niti Nachtmystium nije mimoišla praksa da od osnutka muku muče sa stalnom postavom, pa je kroz band prošlo petnaestak glazbenika i trenutni sastav za koncerte glasi: Blake Judd aka Azentrius (vokal, gitara), Jeff Wilson (gitara), John Necromancer (bas) i Zack Simmons (bubnjevi). Na pitanje kako to da su od black metal banda krenuli u jednu sasvim drugačiju avanturu Blake je odgovorio da ih od uobičajenog black metala razdvaja činjenica da oni rade šta god zažele i da nisu striktno zarobljeni u taj okvir. S druge pak strane, njihovi stari obožavatelji imaju prilično različita mišljenja o njihovim metamorfozama s albuma na album, posebice na one sintagme gdje koriste elektroniku, kao i činjenicu da mnogi smatraju kulminacijom njihovog rada album "Instinct: Decay" i EP "Eulogy IV".
Tako ovaj njihov četvrti studijski album uz odlike black metala ima puno elemenata psihodelije, heavy metala, punk hardcorea, a i mnogih crta koje ih blisko približavaju Pink Floydima na metal način. I sami priznaju da im je kao osnovna inspiracija poslužio njihov album "Meddle". Izuzme li se kraći uvod pod nazivom "One of these night" koji je instrumentalnog karaktera s tek nekoliko izgovorenih Blakeovih riječi, a glazbenim karakerom bi više odgovarao nekom gothic-rock ili new wave bandu primjerice The Sisters Of Mercy ili prvom albumu australskih A Flock Of Seagulls, odmah nakon njega slijedi hardcore metal naslovni broj "Assassins" s elementima black/deatha, ali i tipičnih punkerskih refrena i riffova a'la Exploited. Kompozicija je najdulja na albumu (9 minuta) i sadrži atmosferične momente koji su u psihodeličnom rock stilu s pozadinskim harmonijama syntha i efekata koji se u principu rabe kod ambijentalnih, eksperimentalnih i elektronskih izvođača u electro i post-industrialu. Premda se glazba Nachtmystium možda još neko dulje vrijeme neće probiti do uobičajenih programa radio stanica, kao potencijalni hit nameće se "Ghosts of grace" koji je žestoki gothic rock fine melodije na kojeg se može i đuskati, za sada po klubovima gdje DJ zna sabrati ekstrakt underground zvuka na plesni podij. Blake ima ciktavi promukli vrišteći vokal kojeg umije vrlo dobro adaptirati u gotovo pop-metal/gothic format nešto što finskim šminkerima Him nikako da pođe za rukom. Kao predah od plesa poslužio je dvominutni instrumentalni lagani ambijentalno psihodelični mračan intermezzo "Away from the light" satkan od Blakeovih uzdaha, klavirske minijaturne minimalističke melodije i pozadinskih ambijentalnih gitarskih efekata. No, nakon ove mračne lagane idile slijedi urnebes u "Your true enemy", jedne od nekolicine najopakijih skladbi na albumu. Death/black hardcore ritam i rasplinute gitarističke melodije koje se u kasnijem aranžmanu pretvaraju u žestoki psihodelični rock s nabojima punk riffova i metal solo dionica. Kao i tijekom čitavog albuma, Blakeov vokal je konstantno ciktavo vrišteći i posve je razumljiv tako da se svi tekstovi razaznaju na razgovjetan način. "Code negative" je lagani mračan broj koji kao i u slučaju tromih Xasthur daleko više asociraju na rani psihodelični The Cure iz prve polovine '80-tih nego li na sam black metal. U ovom slučaju poveznica ovog zvuka se nalazi u fuziji Black Sabbath i gitarističkih melodija Pink Floyd što se u jednu određenu ruku može smatrati i post-metal zvukom koji okončava fade-outom uz vokalne samplove. Kao kombinacija urnebesnih čekičarskih ritmova Tony Laureana koji je njihov studijski bubnjar, laganih dionica, rocka, psihodelije i ambijentalne glazbe tu je prisutan još jedan broj "Omnivore" s kojim se u principu završava onaj brži dio albuma. Posljednje tri skladbe imaju isti naslov "Seasick" s time da svaka ima još dodatak u naslovu. "Seasick, part 1: Drowned at dusk" je posve lagani minimalistički rock instrumental s psihodeličnim prelamanjima gitarskih i klavijaturističkih melodija što sve skupa nalikuje na neki od nikad objavljenih snimaka Pink Floyd, "Seasick, part 2: Oceanborne" je suptilna gitaristička instrumentalna igra gdje se čak pojavljuje i dionica za saksofon, te da nema posljednjeg dijela kojeg čine samo efekti ambijentalne elektronike, mirne duše bi se moglo smjestiti na jedan od albuma Leb i sol s prve polovine '80-tih (primjerice "Kalabalak" ili "Tangenta"). O metalu ovdje nema nikakvog govora, već o jasnom rocku s eksperimentalno psihodeličnim sferama. Posljednja "Seasick, part 3: Silent sunrise" u koju se uvlače prethodni zvukovi syntha i elektronike je u određenu ruku odgovor na uvodnu "One of these days" i daju do znanja da se Nachtmystium rapidno razvijaju ka svojevrsnom slatkastom gothic pop-metalu koji će možda tek s vremenom biti prihvaćen kod daleko šire audijencije.
Njihova stara publika ovim albumom svakako nije zadovoljna zbog ovog očitog iskoraka u gotovo pop sfere, no deset jakih skladbi koje se nalaze na njemu, kao i činjenica da su potpisali za moćnu etiketu Century Media garantira da je riječ o jednom od unikatnih ovogodišnjih radova proizašlih iz nekad potcijenjenog stila koji sve više poprima dotjerani umjetnički format.
ocjena albuma [1-10]: 8
horvi // 21/09/2008