Nedugo nakon objavljivanja ovog osmog albuma (26.III 2010), Malefic (Scott Conner) je na svojem blogu obznanio da prekida s radom. Iznio je gomilu žući i revolta da više ne može funkcionirati niti financijski, a niti psihički, te da je umoran od svega za što se trudio u posljednjih 15-ak godina kao oneman band. Kaže da na svijetu postoji oko 18.000 black metal izvođača, pa nikom ništa ako je jedan manje. Tvrdi da je prerastao žanr u kome je počeo i da nema smisla raditi nešto drugo pod istim imenom jer svakako namjera mu je da nastavi sa glazbom, ali na jednoj drugačijoj razini. Također kaže da definitivno ne postoji nikakva mogućnost za reunionom jer on nije od onih izvođača koji kada nestane kreativne snage u pomoć prizivaju gostujuće glazbenike. Njegov naredni projekt za sada je još uvijek nepoznat, a spominje i tu mogućnost da možda uopće neće biti u nekakvom metal žanru.

I došlo je do kraja. Priča dugačka gotovo 15 godina okončana je ovim albumom koji slijedi znanu razvojnu putanju. Kao što mu je "Defective Epitaph" (2007) bio prijelomni rad gdje je umjesto ritam mašine po prvi puta koristio akustične bubnjeve, ovaj je do sada najčišće produkcije bez ikakvih maglovitih šumova i prljavog lo-fi zvuka. Namjerno ili ne, evidentno je da se konačno oslobodio produkcijskih tegoba i konačno podario kristalno jasan glazbeni tretman u kome se sve podjednako dobro razaznaje izuzev dakako njegovih režavo tromih vokala koji su i dalje obavijeni gustim naslagama mutnog i jezovitog brundanja. Ponovno sam odsviravši kompletan instrumentarij izuzev stalne gošće M.H. na povremenim vokalima, Xasthur je fragmentirao album na dvije razine. Na prvoj su kompozicije gdje vodeću ulogu imaju gitare (najreprezentativniji primjerci su "Shrine of failure", "Mesmerized by misery", "Miscarriage of soul" i "Obeyer's of their own deaths"), a u drugoj klavijature ("Broken glass christening", "Released from this earth", "The darkest light" i završni epitaf "Hiver de glace"). Kroz 14 psihodeličnih kompozicija sve skupa je popraćeno slojevito mračnom atmosferom, uglavnom tromim tempovima, vokalnim harmonijama i grlenim eskapadama različitih oblika bez konkretno jasnih tekstova, a sve u svrhu onog njegovog zacrtanog opusa da glazbom prikaže košmarno stanje sna kada demoni ubijaju ljude na spavanju. Premda je na ovome albumu dosegao svoj vrhunac i u kompozitorskom pogledu, te mogao konačno prohodati kao kompletan autor, na vrijeme je shvatio da nema više smisla praviti pjesme o morbidnostima na spavanju za zastrašivanje male djece. Ipak je predugo bio u psihodeličnoj konfuziji između sna i jave gdje vjerojatno niti sam nije želio kontakt s realnošću. Ostavio je osam snenih dugosvirajućih boleština od kojih su tri posljednje svakako najveći kreativni doseg i vjerojatno će se o njima u budućnosti stvoriti kultni mit posve neobičnog i psihodelično turobnog black-metal undergrounda.

Bio je originalan. Rest in peace ('in the darkest light'). Čekamo ga u novom životu pod nekim drugim imenom.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/11/2010