Od Scott Connera poznatog kao i Malefica, jednog od nekolicine pjevača kultnih Sun O))) (na turneji 2008), stigao je novi, dvije godine iščekivani sedmi po redu album.

Malefic se i dalje bazira na vlastitom radu kao oneman band snimivši sam sve dionice gitara (akustične i električne), klavijatura, basa, violončela, te bubnjeve koji ponovno zvuče potisnuto u pozadinu poput udaraca po kartonskim kutijama. Obilato se koristivši brojnim pedalama za gitare i raznim elektronskim efektima u svrhu eksperimenata, Malefic je u nekim momentima kroz mikrofone izbacio i cijelu armiju vlastitih prigušenih bolno iskrivljenih krikova i mračnih uzdaha uz tek nekoliko spoken word dionica, primjerice u "Achieve emptiness part II" gdje se pojavljuje jedini gost, odnosno gošća na albumu, stanovita M.H. koja sa nekoliko stihova zatvara kompoziciju. Kao što se i moglo očekivati, zvuk Xasthura i dalje insistira na neobično sporom tretmanu black metala, mada će zadrti black metal obožavatelji podjednako smatrati da žanr bez njega nije zamisliv, dok s druge strane, postoji i ona opcija čistunaca koja tvrdi da on nije black metal, te da je u njemu običan uljez. Kako god, sam Malefic jasno kaže da je njegov stil ambijentalni black metal, a da raritet bude veći, ovo je čisti instrumentalni album koji unatoč evidentno zlokobnoj atmosferi daleko više nalikuje na slojevito prigušeni post-rock i psihodelični izdanak post-punka negdje iz vremena onih tromo snenih radova The Cure i P.I.L. s početka '80-tih. Jednostavnije rečeno, ovo je istovremeno ekspanzivan i ambiciozan black metal sa elementima ambijentalnog mraka, doom i alternativnog metala. Cijeli album je zloćudan, neveseo, sumoran, pun je tmurne i depresivne atmosfere, a neki stručnjaci su ga zbog same tematike okarakterizirali i kao svjesnu, no ipak neobuzdanu prevenciju suicida koji djeluje putem stanovitih telefonskih službi. Stoga je i posve nejasno što onih nekoliko stihova i spoken-word uzdaha koje narativno u tamnim šapatima mumlja pred sam kraj "Masquerade of incisions", najdulje kompozicije albuma koja iznosi punih 15 minuta, te u posljednjem naslovnom broju "All reflections drained". S tehničke strane, album unatoč tamno prigušenoj i vrlo mutno ćoravoj, ali namjerno uvrnutoj lo-fi produkciji donosi šarenu lepezu gitarskih gothic/ black melodija s brojnim nadosnimljenim dionicama koje su aranžmanski prilagođene zagonetnoj instrumentalnoj fabuli ka stanovitom progressive/ sympho stilu u kome ne manjka čudnovatih dionica klavijatura (klavir, synth, piano), ponekad i zakukuljenih plesnijih (!?) ritmova, kao i ambijentalnih sekvenci što sve skupa rezultira kao morbidni polusneni košmar u kome je teško odrediti granicu koja razdvaja san od jave. Album je štampan kao dvostruki cd i dupli vinilni LP koji osim 8 kompozicija sadrži i nekoliko neobjavljenih, te nekoliko pjesama u alternativnim verzijama koje ne dopunjavaju striktni tematski tijek, no one daju dobar uvid u sam radni proces ovog albuma na čijoj je omotnici morbidan crno-bijeli crtež Tim Lehija uz fotografiju Faith Coloccija u unutrašnjem ovitku.

(Ne)prijatna jeza u najtamnijoj tami.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/01/2010