Po kompilaciji "15" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29212 povodom njihovog decenije i pol dugačkog rada obilježenog 2019. kada su uz 15 singlova i hitova realizirali dvije nove pjesme "Hologram" i "Superstar", hipoteza je bila da će novi rad krenuti u smjeru synth/ electro new-wavea, odnosno osvježenim prilivom nu-retra. Međutim, jedan od najavnih singlova "Najbolje tek slijedi" objavljen u pandemijskoj 2021. označio je klasičan nastavak njihovog pop/ indie-rock izričaja s himničnim koracima ugodnih melodija i višeglasja u autorskom tandemu Čubija i Hrvoja Medanića koji su kreativne alfe i omege već skoro pa, uskoro će biti i 20 godina. U pjesmi se može osjetiti da su obadvojica izgleda odlučila ostaviti 'bazen pive' i posvetiti se porodicama jer 'tužni autobus vozi dole s pijanim šoferom'... Ustvari, ovo je vrlo ironična i sofisticirana pop (punk/ new-wave) pjesma poput nekadašnjih šegačina Idola na komunizam, inteligentna i moćna, a opet i poletna, verda i živahna, takoreći prikladan protestno-zabavni evergreen za sva vremena. Dapače, na ovih 27 minuta skoro da je praktički sve ostalo isto u prepoznatljivim stilskim konturama što nikako ne znači da bend stagnira ili se retrogradno okreće starenju. Uostalom, formula koja im je donijela ogroman hit "Malena" 2015. (do sada ima blizu 2 milijuna pregleda na youtube) ima savršeni komercijalni trade-mark kojeg ne valja odbacivati u daljnjem prosperitetu: red brit-pop estetike, emotivno nabijenih tekstova, finih melodija, poneka rock eksplozija, a u principu sve lijepo aranžamanski posloženo i ukusno odsvirano bez ikakvih većih oscilacija.



Album otvara vedra pub/college-rock himna "Heroj" s blagim stiskom na distorziju legato riffova uz pristranu nostalgiju na rani R.E.M., a naslovna "Iz noći u dan..." priziva i duh post-grunge ere s većim uplivom pop senzibiliteta kakav ne bi manjkao novovjekovnim Pixies koji švrljaju u neinventivnosti i lošoj elokvenciji; Čubi je štoviše iskren onoliko koliko to nedostaje Frank Blacku i ekipi, umije lirski konvertirati odnos svjetla i tame, slomljene nade i bezglavo mjesečarenje dok život prolazi. To jest, već prema ove tri stvari jasna je univerzalna poetika stavljena van konteksta kuretnog vremena s naizgled, otpornošću ka angažiranoj tematici da je unatoč svemu 'sve lijepo, krasno i bajno', a naposlijetku, zašto tako i ne bi bilo u ovakvim relativno jednostavnim strukturama ciljanim za radio eter. Pa dođavola, ne moraju svi piguliti po lošoj društvenoj klimi, potrebno je i poneko romantično stajalište iz naše domaće kaljuže, da se barem netko u pjesmi ne žali kako mu je do plaće ostalo bijednih par eura, a poklone za Božić i Novu godinu treba nabaviti. U tome i jest jedna od vitalnih snaga ovih pjesama: skretaju pozornost na one daleko ljepše i senzibilnije stvari i dešavanja u životu kilometrima udaljene od mrske socijalne realnosti s pristupačnim dnevnikom zrelih i nadahnutih ljudi što svoj svjetonazor prije svega ispoljavaju kroz privlačne pop pjesme. Obožavatelji The National prepoznati će vrlo slične lirsko-glazbene figure u "Prepoznaješ li me" s malo uvodne synth harmonije, gitarskih staccata i jednostavnim linijama kao na relaciji Berningera i braće Dessner, a nešto malčice žešća "Astronaut", dakako, kao što i sam naziv govori, uronjena je u metaforički SF, lutanje vlastitim frustracijama s brzogorećim fitiljem 'palim se i spreman sam za let', no dakako uz djelomičan funk-rock/ new-wave pop, ovdje nedostaje Bowievski eksploziv. Mislim da bi tu jedan psihodeličan saksofon dobro došao...



Glavni singl "Iluzija" dolazi na samom kraju u obliku Coldplay pop figure sa standardnim elementima romantike koja nam svima ionako treba, pa tko u to vjeruje i drži, naći će se u njemu, a nije nimalo loše držati takva patetična uvjerenja 'preskačući svijet držeći cvijet u ruci'. Tu su još dvije lijepe pjesme "Crv" podebljana uzajamnim preplitanjem new-wavea i sfere post-grunge/ brit-popa o imaginarnim solucijama nalik Thom Yorku baš tamo iz vremena prva dva albuma "Pablo Honey (1993) i "The Bends" (1995), neka se nitko ne ljuti, po mom mišljenju najboljih im ostvarenja, dok je druga "Ljetna kiša" nešto moderniji i atraktivniji koncertni indie-rock u kome početak s klavirskim pasažima može zavarati da je riječ o sentimentalnoj gothic baladi, ali ne. Minimalistički diže tenzije u isprekidano dinamičkim apostrofima poput novog prog-rock koncepta sabijenog u samo 3 i pol minute, sjetite se sjajnih njemačkih The Notwist, ali ama baš ništa ovdje nema plagijata nalik na one Ripperove dijafragme i devijacije s kojima i je napravio više štete nego koristi.

Ovo je odličan i poprlično sofisticirano umiven 'pop' album najzrelijeg hrvatskog benda koji svoje mjesto traži, ma i mora dobiti u radio eteru i domaćim medijima. Razumljivo je da nasljednik hita "Malena" neće doći u ovakvoj snažnoj kreativnoj fazi, možda tek nakon narednih tko zna koliko radova kad će kao Valjak i Kazalište tražiti svoje stare metode uspješnosti, ali čisto sumnjam u korespodenciju Čubija i ekipe da bi barem u ovakvoj odličnoj, čak i miniciuzno (ne)očekivanoj konciznosti ovakvog albuma pomišljali na kreativan zaokret. Jasno, rock više nije dominantan kao što bješe kada su počeli, oni su čisti mainstream s odličnim pjesamama koje u principu jesu rock, ali nikako nisu alternativa i ne moraju biti istom kao što to odavno niti Morrissey nije.

Naslovi: 1.Heroj, 2.Iz noći u dan..., 3.Prepoznaješ li me, 4.Astronaut, 5.Crv, 6.Ljetna kiša, 7.Najbolje tek slijedi, 8.Iluzija

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/12/2023