Nije prošlo ni pune tri godine od njihovog prvijenca "Velika nepravda na malom ekranu", a ovaj zagrebački "peteročlani kvartet" zajebanata je se odlučio ponovno upustiti u novu pustolovinu objavivši svoj drugi po redu album, i za koga kažu da 'sadrži samo jednu pjesmu i petnaest bonus trackova'. Jer je samo ta jedna pjesma po njihovom zaključku bila jedina vrijedna da se nađe na albumu, a ostatak je najbolji za 'tjeranje komaraca'. Smjela izjava s kojom su u startu sami obesmislili svaku pozitivnu promidžbu svog "Kaktus Galaktusa". Ili možda nisu? Dok se svaki novi album najavljuje s bombastičnim izjavama, ovi veseli Zagrepčani su u bitku poslali naoružanog robota s glavom od kaktusa da im krasi naslovnicu i objavili singl "Ne može nitko gore od nas". Ali tu nije kraj, organizirali su i natječaj za "najgori spot i najgori bend", a sebe proglasili najvećim favoritom za osvajanje te "prestižne" titule. Očigledno je da humora i samokritičnosti ovom punk/funk/rock/hc/butchrowing (tako se sami opisuju) četvercu ne manjka. A mi bi isto tako trebali pristupiti ovom albumu. To bi u najmanju ruku samo bilo fer prema Dosh Lee-u.

Stvorili su sami sebi ogromni kaos smjestivši ukupno šesnaest brojeva u malo više od pola sata ukupnog trajanja albuma. Polovina pjesama su više kao skitovi, koji ne prelaze duljinu od jedne minute. Čitava zavrzlama se nastavlja i s nazivima pjesama, koje je često vrlo teško povezati s onim što se može ustvari u njima čuti. Puno od njih su i kratki instrumentali. "Kaktus Galaktus" uistinu nije običan album. A njegova dublja smisao, ako je uopće ima, onda je poznata vjerojatno samo njegovim autorima. Ono što je očito je da su se htjeli dobrano našaliti sa sobom i s još puno drugih stvari. Riječ je o jednoj vrsti uglavnom društvene kritike, provučene kroz miješalicu sarkazma, humora, raznih anegdota i radnji, i povezanih u nekakav lucidni radio-play. Izrecitirano u rap/spoken wordu i zvučnom podlogom žestokih hardkoraških riffova i raspištoljene ritam sekcije. Ili drukčije, anakroni rap-rock s kraja osamdesetih i devedesetih, kojem bi u slučaju ovih Zagrepčana mogli prišiti još math i kabare. U cijeloj ovoj mješavini svega i svačega, teško ih je pratiti. Tren to je nekakav novinarčić s javljanjem uživo i s lica mjesta, pa onda dolazi priča o dogodovštinama tragičnog junaka meksičkih sapunica, potom Dosh Lee-ovci pljuju sami po svom stilu i tekstovima. Prekidano sa stalnim uletima kratkih instrumentalnih intermeca. Dobiva se utisak da je sve snimljeno na vrat-na nos, ne mareći puno kako će izgledati konačni rezultat. I to je gdje se pojavljuju komplikacije oko ovog "galaktičkog kaktusa", isječenog na komadiće i serviranog s bodljikama. Ima tu i dobrih dijelova, kao puhački uplivi u "Gradska vožnja", energičnog gitarskog rada i puno dobrih ritmova i stihova, ali je sve potonulo u totalnoj zvučnoj i kreativnoj zbrci. I također nije potpuno jasno na koju su se pjesmu odnosili da je jedina vrijedna za album. Neozbiljno su se odlučili našaliti, ali im je se to vratilo kao bumerang i bit će bolje da i mi i oni ovaj "kaktus" što prije zaboravimo.

ocjena albuma [1-10]: 4

z. marković // 08/03/2013