Drugi album zagrebačkog banda Gretta je zbirka radiofoničnih pjesama u kojima se provlače društveno-socijalne, političke i emotivne konotacije uokvirene u jezgroviti indie-rock.

Za razliku od prvijenca "Fanatik" (2008), koji je bio prevučen pop-rock formatima, drugi album donosi čvršći, rockerskiji izraz u kojem je obrazac popa jedino čujan u melodijskim sintagmama. S puno više gitarskog groovea, nadmetanja riffova, solo dionica, povremenih improvizacija, mnogobrojnih minijatura Tomislav Čubeka (glavni vokal, gitara) i Hrvoje Medanića (gitara, vokal), Gretta donosi kompaktan pregled vlastite snage preko 10 kritički orijentiranih pjesama koje s aspekta suvremenih zagrebačkih indie-rock mladića ukazuju na stanje današnjice koju su povezali sa vlastitim emocijama. Njihove pjesme istovremeno podbadaju svijest o društvenim, socijalnim, svjetovnim i političkim tokovima koji su isprepleteni sa intimnošću koju svesrdno poklanjaju na pladnju ne stideći se da izraze svoje osjećaje.

Album je najavljen uspješnim singlom "Istine su laži" još ujesen 2009. (nalazi se na završetku albuma), koji je pokazao da band od prijašnjih standarda umije krenuti odriješitije u nove avanture koje se neće samo tako lako zaustaviti na prepoznatljivom pop/rock formatu. Uostalom i tekst koji kaže 'u tebi vidim nešto sasvim novo, toga nigdje nema... u tebi vidim novac, u tebi vidim sreću, to se sada traži - istine su laži.../ pljen se dijeli lako', već dovoljno govori da je Gretta prerasla početničke boljke koje su joj na prvom albumu zamjerali zajedljivi kritičari na konto prozirnosti i predvidljivosti. Premda se i na ovome albumu nalazi niz utabanih shema, čvrstoća izraza kojim plijene njihove kompozicije je adut s kojim vrlo autoritativan Tomislavov vokal šara sa tekstualnim realizmom koji ponekad ima štih romantične socio-društene kritike, međutim u svemu tome još uvijek manjka 'ono nešto' po čemu bi se Gretta uzdigla i izdvojila od cijele plejade sukladnih bandova (primjerice Ramirez, Pavel, Vatra ili S3ngs). Jednostavnije rečeno, kada bi na ovu vrlo dobru glazbenu podlogu došla zajedljivija i kritičkija slika društva poput Morrisseyeve etike, ovo bi bio savršen album, što će reći da Tomislav, Hrvoje i kompanija svjesno ulaze u kompromise gdje je važnije ostati pristojan, nego li, bukvalno govoreći, biti bezobrazan, bahat i prgav. Sve pjesme odreda su suviše fine, lišene su vulgarizma, čak su i 'preušminkane', mada iza svega toga stoji naboj kojem samo manjka adekvatno izražena frustracija koja je očito prisutna i nazire se u njihovom izrazu. O.K., Gretta su fini i kulturni, čak i previše kulturni momci da bi se izražavali na punkerski prgav način, ali u svemu tome ima bunta koji ponekad asocira na leksik Radiohead i Interpol ili daleko starijih majstora poput Talking Heads, Gang of Four, The Smiths i Pixies. Naravno, današnje relacije su sasvim drugačije, te Gretta zna da nije potrebno vaditi iz naftalina ovremešene fore, pa su tako inteligentno krenuli u suočavanje vlastitih mogućnosti sa nemilosrdnim zakonitostima tržišta bez neke veće obaveze da naprave hit. Uvodna "Gubim sjaj" sa jednostavnim post-punk/indie-rock obrascom u kojem se ističe vokalna ekipa sa 'vo-vo-vo' grooveom donosi vrlo dobro uzbuđenje kroz tekst 'gledaj lica - to smo mi u gomili/ šutimo dok gluposti nam govore/ svijet prolazi kraj nas...', a asocirati će na eksplozivnost Gang Of Four s epohalnog "Entertainment" albuma, mada se već i ovdje može uočiti previše ušminkana slika kojoj fali odriješitiji naboj. Energija je na visini, ali za ovako dobru pjesmu nešto je krivo pošlo u produkciji. Linearna je, bez eksperimenata koji ovdje očito manjkaju, jer ovo je adut albuma na kojem se moglo i trebalo daleko više raditi. Naredna "Kako sada da ti kažem" s početnim Interpol insinuacijama je vrlo dobar eksplozivan indie-rock komad koji je pun emotivnog naboja koji je miljama daleko udaljen od EKV sa čistim i prejasnim, nesofisticiranim stihovima. Tomislav se ovdje predstavlja kao momak koji voli to što radi, ali radi na tako običan način da to gotovo nije zanimljivo. Slično se može reći i za pjesmu "Unatrag" koja je emotivna skica o individualnim razmišljanjima, no ovdje je na Stingov način u završnom dijelu pjesme iskorišten vrlo dobar jazz/pop obrazac koji pokazuje da Gretta ima još tko zna kakvih aduta u rukavu za budućnost. Pomalo se to može pretpostaviti (hm?) preko "Pogrešno za tebe", pjesme koja uz odlične funk basove Tome Vlčeva i sjajnu ritmičku potku bubnjara Robert Modlica cijelu pjesmu odvodi u elegiju ('toliko toga, a ničeg nema što je stvarno, što mi treba/ samo kulise oko mene, ljudi od kartona... bojim se da sam i ja postao loša kopija...'). Čini mi se da je ovo najkompleksnija stvar na albumu koja baš i nema neku 'komercijalnu prođu', ali je vjerna ispovjest Tomislava koji je sve svoje strahove i emocije uspio sabiti u vrlo dobru pjesmu. Individualna je, s vrlo emotivnim zadrškama u kojima Tomislav ne želi otkrivati svoje cjelokupno biće i mislim da mu baš upravo u tom segmentu privatnosti mnogi zamjeraju što nije otvoreniji. Ovo je vrlo zatvorena pjesma, zakukuljena je u intimu i jedan je od najsofisticiranijih komada na albumu. U nekim relacijama podsjetiti će na staru Bou, te riječki Fit i Ogledala koji su se znali omastiti sa new-wave/ Simple Minds/ U2/ Talking Heads estetikom. Pjesma je odlična, ima vrsnih gitarskih performansa (čak i psihodeličnih trenutaka). Idemo dalje. "Biti sam" je još jedna sjajna kompozicija, puna individualnih emocija, prava je predloška za potencijalni hit. Umjereni bubnjarski tempo koji se razvija u bogatu melodiju donosi sjajnu noir-rock pjesmu u stilu pritajenog luzera sa zagrebačkih ulica ('sve je prazno, ničeg nema i zgrade su nijeme/ samo prolaznik na cesti ne zna kud da krene/ usnule su naše želje/ grad me zove/ noć je ispred mene...'. Noir atmosferu nastavlja "Mi smo najbolje", kompozicija koju bi vjerojatno i najbolji noir majstor u Hrvatskoj, Čopor poželio imati u svojoj kolekciji (pa i riječka Marinada, te Voland Le Mot i Orlan Tus, odnosno Mika Male). "Svaka čast" je još jedna brža kompozicija koja s promjenjivim tempovima donosi adrenalin odlično ugođenog indie-rocka i asocijacija na Bob Dylana - 'prolazi sve pored mene, kao klip stojim uz cestu.../ ...govore mi kako brzo zaradat lovu, stvarno je lako/ i prolaze žene, stvarno su lijepe, izgledaju kao sa naslovnice 'Cosma'. Uz laganu akustičnu baladu "Čudan san" u jazz-pop maniru gdje je Toma vrlo atraktivno iskoristio kontrabas, album se primiče svojem koncu sa "Sami protiv svih" gdje je u uvodniku upotrebljen sample govora Martin Luther Kinga Jnr., te je emotivno sročena socijalna kritika u plesnom 'madchester' izdanju bliskom The Charlatansima, a suptilniji dio kompozicije odsvirao im je Luka Abrus. Pretposljednja je naslovna "Vidim što vidim" u laganom tempu s konotacijama blues-noira u indie-rock varijaciji je kritički osvrt na društvo i stanje stvari preko emotivnog aspekta, dok album zatvara već spomenuti, prvi singl "Istine su laži".

Ima Gretta jednu osnovnu osobinu koju još nisu prepoznali naši kritičari (a i mediji), a to je da neodoljivo tekstualno sliče velikom tandemu Becker - Fagen, odnosno Steely Dan, dakako s današnje perspektive u koju su uključeni društveno-socijalni (a i politički) motivi, djevojke, emocije, strahovi i razmišljanja. Kada se pogledaju stvari sa tog aspekta, Gretta je ostvarila pronicljiv indie-rock album koji ponekad zazvuči neoriginalno, ali u sklopu ex-Yu produkcije, ovo je hrvatski biser s mnogo radiofoničnih, koncizno postavljenih kompozicija koje odreda mogu postati hitovi. Ovakva prilika se ne pruža često.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/03/2010