Možda ste primijetili, a vjerojatno da niste kako mojih tekstova nema već podulje vrijeme na Terapiji što ne znači da sam se odselio u Irsku ili u neku drugu europsku destinaciju pa ostavio rodnu domovinu i njenu scenu na cjedilu. Razlog je jednostavan - crko mi moj stari kompjuter na kome sam našalabajzao sve one umotvorine što se nalaze na portalu, te sam nakon izvjesnog vremena dobio na korištenje laptop našeg nekadašnjeg urednika Peđe, ali avaj… Baš se ne mogu nešto bogznakaj snalaziti s windows programima koji su na njemu instalirani i mogu reći kako mi ta 'novija' tehnologija nikako ne paše, a baš sam neko jutro prolazeći pored autobusnog kolodvora na posao (biciklom, naravno) čuo prepirku neke poprilično pijane ekipe što se nakon burne noći raspravljala na prvoj jutarnjoj kavi (ili mirogojcu možebitno) koliko što vrijedi od novotarija prepucavajući se s kvalitetom mobitela i tehnoloških dostignuća uključujući u to i današnji rakurs društveno-socijalne situacije, a tom se prilikom sa zvučnika jednog birca vrtjela pjesma "Vatromet za kraj", inače prvi singl s ovog albuma.



Nije to bila neka osobito jaka 'spika', ali je bila upečatljiva. Ovlaš sam načuo svašta kako pijan govori prilično pametno ono što trijezan vjerojatno ne bi rekao jer postoje stalne dogme da ne ispadneš bedak, primitivac ili tovar u metropoli, a bila je i riječ o uzajamnom nadmetanju petero relativno mlađih osoba (dvije cure i tri dečka) da je Roger Waters kralj, a svi ostali da su čisto sranje, Foo Fighters, Nirvana i 'te tvoje bedastoće još dok su ti starci mijenjali pelene'. Pretpostavljam da se dvoje ili više njih dobrano posvađalo, a možda se tu i prekinula neka emotivna veza, ali ne mora biti. Možda je to bila samo poetična konstruktivna kritika kako se sa klasikom ne treba inatiti, ali ja baš i nisam na tom stadiju. Moj svjetonazor je poprilično drugačiji od uobičajenog mainstreama, otprilike vrlo blizak tragaču poput pokojnog John Peela koji nije priznavao koješta nepotrebnog rerospektivnog u otkrivanju novih sfera izražavanja.



Kaos je sve oko nas, gdje god da se pogleda. Svi se nadmeću s nečime. Svi imaju nešto da zadive nekoga u želji rušenja sugovornikovog autoriteta, pa stoga nije neka duboka filozofija da su Gretta kao bend s vremenom izrasli u jedan od najljepših i najprihvatljivijih hrvatskih polušminkerskih indie-rockera koji su otprilike ono isto što su nekoć bili Idoli i Vlada Divljan solo u svojim pop fazama; pametni, otkačeni, žestoki, zabavni i nenametljivi. Nije Gretta neki poluzabavnjačko-rockerski Đavol Nene Belana isto kao što niti ne teži takozvanoj sofisticiranoj articifijelnosti Arcade Fire & The National (i sličnih gordo prihvaćenih foliranata na Roxy Music etiku), te još čitavog niza lopuža koje su tijekom unosnih show-biz decenija na račun bezazlenih hitoidnih uboda uspjeli ostvariti enormno bogatstvo i zajamčenu tradicijsku potrošnju u radijskom i medijskom eteru a da pri tome nisu imali, a niti dali gotovo niti trunku umjetničke figure.



Vrijednost Grette je njihova iskrenost i prilagodljivost pop stilizacije u okvirima kurentnog indie rocka sa čime ne ciljaju na samo jedan hit kao što je bila "Malena" s prethodnog albuma i prepoznatljiva crta izdavača Spona/Aquarius Records da se ovakav komercijalno napaljen album približi Hrvatima. Stvar je u tome da je Gretta odavno provjeren, još od prvog EP-ija "Stepenice" jedan od najfleksibilnijih hrvatskih bendova koji istovremeno prihvaća i pop i rock i alternativu pod jednu te istu konstrukciju, ako se sjećate, nekoć je basist bio Bugarin Toma Vlčev, muzičar zbog kojeg sam ustvari i zavolio ovaj bend, ali to sad nije više važno. Gretta se nametnula našoj poprilično sjebanoj pop sceni na kojoj pametnjakovići kroje zakone, vidimo kako prolaze naši predstavnici na Eurosongu od kako je Hrvatske - Cetinski, Maja Blagdan, E.N.I., Put, Severina, Karan, Magazin, Vanna, Houdek, pa Ivan Mikulić, Claudia, Danijela, Dragonfly, Pisarovićka… ti svi 'odabrani' ustvari su Hrvatsku više sramotili nego li je proslavili umjesto da su svoje mjesto tamo našli Majke, Pipsi, Hladno pivo, Kawasaki 3P, Let3, Boa, Elemental, Subscale, Cinkuši, Rundek, Vatra, Massimo i tako nešto kaj uistinu umije napraviti jednu jako dobru i zapaljivu pjesmu, a nepotrebno je to objašnjavati. Hrvatski mainstream je totalni pakao za uši samo kad okreneš radio, smuči ti se život kakve kretenske trominutne pjesme na njemu haraju, a sve su one manje-više reciklaža provjerenih svjetskih žvaka u dobranom vremenskom zaostatku s aromom naftalina.

Naime, bendu otpočetka nije bila niti najmanja namjera živjeti duhovno u onim nekim 'boljim rock' vremenima jer je smatrao da je to 'dobro vrijeme' baš upravo sad na njegovom terenu natjeravajući i đusku i zabavu i ozbiljnost kroz isti rakurs globalno modernog rock obličja kakvo i odgovara trenutnom raspoloženju. Onom koje zagovara pozitivne emocije unatoč velikim socijalnim i društveno-političkim nepravdama uzdižući ljubav i melodramatičnost kao osnovni lajt-motiv, no u svemu tome se itekako osjeća da se s obje noge stoji u paklu tegoba, iliti kako su U2 davno komentirali sami sebe 'glava u oblacima, a noge u blatu'. Taj bitan presedan zrači kroz ovu četrdesetominutnu vrtoglavicu emocija ne potiskivajući niti kurentni faktor mračnog raspoloženja; nisu ovdje samo pjesme o ljubavi, dapače, iza te kulise stoji "Mali svijet" u tami srca i sakriven od sunca otkrivajući mic po mic mnoštvo sanjarenja, ali i razočarenja koje se na koncu pretvara u grande finale obradom evergreena "Kud plovi ovaj brod". Album kao takav ima svoj glazbeno-dramaturški kontekst u rangu inteligentne sapunice pune različitih prevrata od primjerice snažnih komada "Gravitacija", "Nebo", "Pogledaj me", dinamički najefektnije "Ocean" preko popom ozarenih i rasplesanih "Sutra", "Tobogan", "Voli me ft. Tara Rosandić" s konotacijama The Smiths sve do blueserske "Šaljem oblake". Pri tome Gretta ostaje na svome utabanom stilu koji evo, već deset godina ne pokazuje nikakve nedolične opstrukcije što su specifične za izvođače koji su od rocka napravili svojevrstan egocentričan komercijalan cirkus i zaputili se linijom manjeg otpora u trivijalan metež bez obzira na umjetničke predispozicije.

Zato bi radije popio poneku s onom ekipom na autobusnom kolodvoru odvagnuvši protiv Roger Watersa u korist onih koje moderno i kurentno više zanima od prošlosti.

Naslovi: 1.Gravitacija, 2.Vatromet za kraj, 3.Ocean, 4.Voli me ft. Tara Rosandić, 5.Šaljem oblake, 6.Mali svijet, 7.Nebo, 8.Tobogan, 9.Pogledaj me, 10.Sutra, 11.Kud plovi ovaj brod

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/05/2018