Kćerka našeg najpoznatijeg glumca Rade Šerbedžije, pravim imenom Milica, pod psedonimom Eliot Alma kreće u pohod ka osvajanju radijskog etera autorskim materijalom kombinirajući retro-pop šlageraškog štimunga. Rođena je u Londonu, engleski joj je materinji jezik, ali se dobro razumije ovaj naš slavensko-balkanski šlih u akcentu što nije niti prednost, a niti manjak. Ovaj dostatno dugačak EP od 6 autorskih pjesama dočarava punoću iskrene LGBT emocije već u prvoj skladbi "Eliot and I" dajući zamah narednim, bogatom pričom o melodramatičnim fikcijama/fakcijama proživljenosti da nije sve u ljubavi onako kako se zamišlja. Romantika jeste na pijedestalu idealnosti idile šireći obzore ka krahu i neumitnoj smrtnosti povezivajući dva velika autora - Leonard Cohena i Nick Cavea, a dodao bih i Amy Winehouse s kojom je, očito, mnogo bazirana levitirajući poetskom snagom interakcije u floskulu sofisticiranosti. Za britansku scenu ovo nije nimalo veliki potez hipsteraja: jeste, kurentan je bez dogmi, filmski rečeno vrlo dosadan odnos intimne patetike i trash indie-popa koji u zadnjih desetak godina ozbiljno vreba nakon smrti velike Amy za koju su se mnogi zaljepili, što nimalo nije loše, da se razumijemo. U našoj Hrvatskoj imamo vrlo slične nove autorice što se služe tim aditivima prolongirajući, istina, daleko sofisticiraniji stav, mnogo reduciraniji i umiveniji odskakajući od zamki trap-folk klišeja.



Stvar ovog EP-ija jest iskrenost, malčice zakukuljena, koja vjerojatno nije samo obična hype furka, a možda se varam koliko se trendova pojavljuje baš u tom segmentu. Ne dozivaju se nikakve mrtve i beživotne heroine jer koncept sam po sebi to i ne dopušta: Idoli su, primjerice na prvom zvaničnom singlu "Retko te viđam sa devojkama" išli punom glavom predstavljajući se kao gay dečaci u ranim 20-im godinama postavši ljubimci ogromne ex-Yu populacije novog vala s početka 80-ih godina što veliki dio gay sektora nije shvatio, pa uzmimo potom novije primjere Žen ili U 'pol 9 kod Sabe. Danas je teško očekivati da bi itko tražio na koncertu Prljavog Kazališta "Neki dječaci", valjda prvu rock/punk gay pjesmu ovih ex-Yu prostora s refrenom 'ja sam za slobodnu mušku ljubav'. Priča Eliot Alme je široka transparentnost, Bowievska ili Freddy Mercuryjevska, voljeli ih ili ne, velika je i širokogrudna za ciljanu audijenciju. Imali smo i Merita's (zbilja, kaj je s njima?), a i sličnih, davnih parafraza riječkog benda Xenia, ako se sjećate hita "Moja prijateljica" koji se zna još uvijek zavrtjeti na našim radio stanicama. Ja bih volio da tu indukciju pobudi ovaj izuzetan EP: baš kad je Xenia objavila taj prvi album "Kad nedjelja prođe" (1983), moja tadšnja cura je bila bijesna na Vesnu Vrandečić 'glupača, ima loše noge, ne zna plesati i pjevati', ah, sad s odmakom od 40 godina ti mogu reći 'sputavala si me u slobodnom razmišljanju i nadam se da ti je jasno zašto, ako ikad pomisliš, nas dvoje nikad nismo mogli biti skupa' ko što reče Zlatko Majsec na prvom demu Mel Camino "Gospodar svojih proljeća", 2008. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5366 danas El Camino pjesme "Ona shvaća" s prgavim tekstom o zbunjenom muškarcu ('mislim da bi mi trebali biti skupa/ mislim da mi ne bi trebali nikad biti skupa/ čas si mi genijalna, čas si glupa/ mislim da, mislim ne, ne znam šta da mislim jebote...') Zakomplicirao sam? Ma, nisam. Milica je u principu vrlo jednostavna u kompleksnim postavkama mainstream pop glazbe što se trpa pod nazivnik 'indie', ja bih je komotno stavio među Adele i sad već zaboravljenu Duffy s drugačijim, ako ste pratili tok misli, percepcijama.



"Eliot and I" je ta glavna otvarača što sve otkriva sjećanje na bivšu, umrlu ljubav i segmente razmatranja o smrti, "Wildflowers" ide u dublju prepoznatljivost suicidalnog soul-popa obogaćenog duhačima blago odvojenog od Amy, ali ne daleko, singl "Unchained" je idealan radiofoničan blues-pop, mračna klavirska etida "Summerwine" pluta godpodskim orkestracijama oživljavajući i dvijedruge dame - Nico i Lydiu Lunch aspektiranjući paranoje odastanja i davljenja u vodi, daleko vedrija "Waste my days" ima, usudio bih se reći karizmu Sade i najjednostavnijih Steely Dan s razmatranjima intimističkih frustracija, dok je zadnja "Milk and honey" kontemplacija finog popa na razini Prefab Sprout i Stinga. U svemu tome neprekidno kroz ovih 25 minuta lebde profinjeni poetski medikamenti izmjenjujući patetiku emocija i turobno teške životne premise - lucidne, iščašene i izvitoperene, što će reći da je ovo dramaturški uređen rad u kome bi možda koja bezbrižnija pjesma donjela nepotreban letargičan trenutak. Ovako kako jeste odgovara toj simbiozi sofisticiranog popa s darkerskim ekleticizmom.

Naslovi: 1.Eliot and I, 2.Wildflowers, 3.Unchained, 4.Summerwine, 5.Waste my days, 6.Milk and honey

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/11/2022