'Ovaj život koji stalno nešto čeka, ostavlja prozore, gleda van/ već na početku traži ljepši kraj' (stihovi završne pjesme "Drugi").

Baš me zanima što bi Erol Zejnilović, gitarist Elementala svirao da je recimo u 80-im krčio pohode na glazbu i popularne stilove. Svakako, to bi, siguran sam, bio jedan dio new-wavea, samo koji, a opet, možebitno bi mogao biti funk, možda ska, možda soul poput miksa Sade i The Blow Monkeys, možda i synth-pop uz kojeg je znala biti i obavezna gitara, ali onaj punkerskiji gitaristički režavi dio zasigurno ne bi bio, a malo je vjerojatnosti da bi se, recimo bavio tada vrlo popularnom breakdance ili italo-disco glazbom. U svakom slučaju, ne bi bio nikakav darker i bijesni punker, a ponajmanje zagovornik prvih repera poput Koje (Disciplina Kičme) koji je tada uvijek izjavljivao da je rap najoriginalnija pojava u rocku nakon punka. Možda bi bio jedan od Divljanovih Idola koji su kao bend svašta vrijednog i fantastičnog napravili, ali u neznatnim glazbenim solo karijerama nisu se nimalo pokazali. Vlada Divljan, zasigurno ne bi bio. Elemental su dosegli vrhunac karijere s hrabrom odlukom održavanja živog, kompletnog benda, još tamo početkom 21. stoljeća što im se obilato isplatilo, na koncu konca, napuniti Tvornicu ili Dom Sportova, nastupati na velikim festivalima i manifestacijama pred 3-4-5, pa i 10 tisuća ljudi, a i više, nije plod slučajnosti: u svemu tome kumuju vrsne pjesme koje korespondiraju podjednako primamljivo i za široku, kao i za underground publiku, a ovdje je riječ o njegovom projektu s Josipom koja mu pjeva izuzetno senzibilne i romantične lirske strukture na ovome, vrsno urađenom albumčiću od 30-tak sjajnih minuta. Moje mišljenje je da bi se on ušaltao u onu soft-rock sferu koju su tokom tih 80-ih uz ostavštinu Steely Dan prezentirali Sting na solo albumima i bivši, veliki i značajni ex-punker Paul Weller u onom hvaljenom i popularnom, ali kratkotrajnom bendu The Style Council naginjući ka otprilike smislenim stilskim frakcijama u kojima su dozvoljeni zapleti i raspleti s kojekakvim devijacijama. Malo jazza, bijelog soula, pop fluktacija, pa niz synth-popa i naravno, modernih referenci koje su upućivale da 21. stoljeće nije nikakva futuristička distopija nakrcana robotima. O njegovom, Erolovom rejtingu gitariste ne treba posebno govoriti, kao niti o Josipinim vokalnim sposobnostima, svaki dan se vrte brojne pjesme po radio programima koje dokazuju visoki komercijalni domet njihovih matičnih bendova. Njih dvoje su ovdje ušli u jedan malčice drugačiji pop-teritorij koji se nalazi točno između njihovih originalnih polazišta. On praktički sve svira, a vjerojatno i komponira (i programira), a ona uobičajeno, veoma lijepo pjeva, tako da je ovdje riječ o iznimno prijatnom pop albumu koji je, na moju sreću, budući da nisam osobiti ljubitelj one pop glazbe koja zastupa čisti mainstream, njih dvoje su našli idealan 'art' balans što ne cilja na neukus, već na visoke svjetske standarde s tekstovima isključivo na hrvatskom jeziku, a ovakav spoj je vrlo rijedak ili ga zaista ne čujem po radio programima o kojima bi svašta (ne)potrebno mogao nadrobiti.



Album nimalo ne varira u raspoloženju, što je jako bitno: naslovna "Žene mape" odmah u uvodu unosi fini jazzy-pop, baš upravo poput Stinga s albuma "…Nothing Like The Sun" (1987) fiksirajući čvrstu glazbenu formaciju kristalno dorečenog pop okružja koketirajući i s francuskim spoken-word recitacijama, a to Sting nikad nije niti pokušavao. Sjetite se, imao je radova na španjolskom i portugalskom, ali francuski nije koristio. Samo ga je znao tu i tamo uporabiti Bryan Ferry i to vrlo rijetko. Već u toj uvodnoj pjesmi se čuje smislenost autorske osebujnosti: uz hrvatski jezik, romantične stihove o melodrami 'svugdje crveno je' donosi onu veliku lirsku sposobnost mnogih autora koji su prebirali po emocijama, a baš i nisu imali nekakav znameniti odjek, jer takvih tema u pop glazbi ima na milione. Prva koje se sjetim je "Roxanne" The Police i "Na drugoj strani" Patrole, a i u još boljoj verziji Metessijevog solo albuma "Veliki strašan film" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=885 (2004.) koji je prošao nezapaženo. Druga "Kontrol frik" s otprlike istom Sting/ Steely Dan atmosferom premašuje poimanje hrvatskog zabavnog popa u relacije modernog r'n'b-ija, a primijetiti će te da je vokal Josipe vrlo nalik Remi, skoro može i zavarati u nekolicini skladbi. Laganica "Sidro" je po mom mišljenju high-light albuma; Erol ovdje nema gitaru, samo klavijature, odlazi u dubinu današnje pop glazbe poput Adele i kraće sekvence elektronskih pomagala, a dramatizacija je, fantastično urađena u svega 3 minute i 43 sekunde: 'zašto nikada ne sanjaš?/ zašto nikada ne spavaš?/ lijepa si kad gineš, najljepša kad živiš/ lijepa kada plačeš i kada se stidiš/ lijepa si kad plešeš, najljepša kad gubiš…'



Četvrta "Trio de Janeiro" već ima kombinaciju elektro-popa iz 80-ih poput Eurythmyca čekajući minimalizam Suicide (implicirajući i seks u troje), a onda slijede još bolji komadi. Ajde, akustična "Mango" je dobar prijelaz s ambijentalnim frekvencijama, zvuči kao jako dobar pop David Sylviana koji je redovito znao koristiti elektronske drone pasaže u srazu s elektro-akustikom i natruhama acid-jazza (posebice na albumima "Brilliant Trees", 1984., "The Secrets of Beehive", 1987. i "Dead Bees on a Cake", 1999.), a onda slijede pogodci - "Dijete", pravi synth-pop underground koji se, nažalost nikad nije u kurentno vrijeme vrtio po klubovima izuzev nekolicine razvikanih hitova The Human League, Soft Cell, Yazoo i Depeche Mode; ispočetka to izgleda kao najraniji electro čak i iz vremena Suicide 70-ih i Cabaret Voltaire s početka 80-ih, međutim Erol je očito prerastao minimalističke strukture zaputivši se u slojevite melodijske i harmonijske izdanke napravivši neočekivan IDM/EDM u svega nepune 3 minute. Ponovno sa staccatima gitare "Molim, hvala, oprosti" i "Pasivna agresija" defiliraju stilskim igrama synth/ electro-popa, a iznimno maštovite boje i kompletan kolorit ne samo ove dvije teme, već i kompletnog albuma dokazuje Erolovu kompozitorsku vještinu kojom s nevjerojatnom lakoćom preskakuje žanrove urbane pop glazbe unazad 40-tak godina baš kao da ih je, ne samo studirao i proučavao, već kao da je i sudjelovao u njima, dok je završna, već spomenuta na samom uvodu, "Drugi" ambijentalni grande finale vrijedan dostojnog pečata romantično uređene fabule. Kroz album se uočljivo gibaju različite reference emocija s brojnim začkoljicama melodramatičnih sfera lukavo implicirajući erotiku, požudu, strast i seks, a i individualnu paranoju od preljubničkog grijeha i izdaje s moralnim kompromisima otvoreno prikazujući današnji ubrzani sistem i način života s mnogo otuđenja, a premalo slobodnog vremena. Lukavo se izbjegla teatralnost aktualnih fakcija (Covid-19, primjerice) poetski univerzalnom evergreen tematikom koja je ovdje prikazana lagodnim i lepršavim žargonom ponirući u svaki stih izbjegavši stereotipove mainstream klišeja, a kad se promotri od početka do kraja, čitava fabula je osebujna ljubavno-erotska drama poput nekih romana Alberta Moravie o zabranjenim vezama u jako lošem društveno-političkom i socijalnom trenutku i kontekstu. Pogođeno je u tančine. A još da se dublje vratim u razdoblje Moravie, talijanskog književnika (1907-1990) kojeg znam od A do Ž: Erol bi ovakav tematski isti album napravio i da je stvarao prije otprilike stotinjak godina, recimo tamo u razdoblju Kraljevine SHS i Drugog svjetskog rata s nekom strasnom pjevačicom svirajući swing, malo bluesa, dixielanda, ponešto ranog bijelog jazza i obavezni tango koji je tek prodirao u Europu iz Argentine. Teme bi vjerojatno bile iste, možda i ritmovi i akordi, tonovi i boje, samo zvuk bi bio diferencijalno orijentiran na pripadajuće gabarite ansambla s kontrabasom, klavirom, violinom, malim dobošem, s ponešto pleh sekcije, možda bendžom ili mandolinom koju bi Erol svirao, a neki od stihova imali bi sasvim drugačija tumačenja ostavši neshvaćeni jer, ne zaboravimo, žena tada još nije bila emancipirana, a sve ono što se odnosilo na nju, tadašnji pripadnici Ilirskog preporoda protumačili bi 'ovaj život koji stalno nešto čeka, ostavlja prozore, gleda van/ već na početku traži ljepši kraj', a pogotovo ' lijepa si kad gineš, najljepša kad živiš/ lijepa kada plačeš i kada se stidiš/ lijepa si kad plešeš, najljepša kad gubiš…' iznimnim domoljubnim stihovima koji veličaju snagu Hrvatskog i Slavenskog naroda u doba nakon Austro-Ugarske (i Osmanlijskog carstva), očekivanja boljih vremena, društvenih promjena i svega onoga što je došlo nakon cirka 1941., a osobno se nimalo ne bih čudio da su mogle postati i ultimativne državne himne. Da sam režiser, odmah bi snimio film s poremećenom radnjom prebacivši čitavu radnju ovog albuma u vrijeme prije jednog stoljeća…

Ovo je, kažem, jako dobar, sasvim drugačiji hrvatski pop album za razvijanje mašte i tumačenja. Nikako bezazlen, da ne podcjenjujem domete velikih kreativaca s ovih prostora u aspektu pop glazbe. Erol i Josipa imaju fantastičnu kemiju dvoje vrsnih kreativaca da sa stihovima i glazbom naprave puno više od onoga što se na prvi pogled čini tek samo kao 'projekt'. Imaju 9 odličnih pjesama, a takvih malo tko napravi na hrvatskom pop albumu.

Naslovi: 1.Žene mape, 2.Kontrol frik, 3.Sidro, 4.Trio de Janeiro, 5.Mango, 6.Dijete, 7.Molim, hvala, oprosti, 8.Pasivna agresija, 9.Drugi

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/05/2021