Novi zagrebački trojac kojeg čine vokalistica Mary May (Marija Butirić), te gotovo multiinstrumentalisti, braća Perković - Ante i Jakša, alias Jack de Shaw (ne, nije riječ o pokojnom kolegi Perkoviću) objavio je vrlo potentan debi album koji prožima štošta toga iz kataloga pop glazbe unazad posljednjih, pa gotovo više od pola stoljeća. Ležernim pjesmama s tekstovima na engleskom jeziku ušaltali su se u svjetliji dio noir priče nakon lockdowna. Snimljen u stanu zagrebačkog Vrbika, kroz 40-tak minuta šaraju različite manje-više akustične i amplificirane pop finese u kojima se osjeća svašta: od uvodnog singla "Museums" s elementima šansone latino utjecaja koji opasno kuca na vrata dobro poznatog zabavnjačkog pozerstva, preko drugog singla "For your money" u kome su latino izbojci još očitiji preferirajući i laganiji jazzy štimung s ambijentalnim referencama zahvaljujući brojnim gitarskim staccato međuigrama i završnom frakcijom u swing tempu, no osvrne li se pogled na liriku, ona je poprilično šuplja i neuvjerljiva, ali za ovakav indie-pop dostatna je na razini ispodprosječnih Stingovih pjesama iz 21. stoljeća kada praktički ništa više nije imao u arsenalu osim stvaranja nekih mudrovanja o izgubljenim vremenima.



Novo hipstersko crpilište jest upravo razglabanje o takvim, neodređenim temama nebitnim za egzistenciju, a u fokus se stavljaju naoko realne scene s težnjom da dočaraju poetski 'umjetnički' rejting alternativnijeg razmišljanja bez buntovnosti, revolta i protesta. To u principu nimalo nije loše, međutim stihovi su krucijalno vrludavi glumatajući nekog novog potištenog govornika generacije s kojim se može, a i ne mora složiti, no moj osobni stav jest da se Willow Avenue kao bend ovdje potrudio izgraditi koegzistentnu svjetsku priču iz hrvatskog rakursa pandemije s mogućnošću proboja na svjetsku scenu što je za svaku pohvalu spram svih velikih popularnih izvođača što šute kao zadnje prodane duše jer nimalo ne brinu za milijune mrtvih.



Bazirani na širokom stilskom spektru, ovdje se nalazi ambijentalni country/ americana komad "Downstream" s lijepim psihodeličnim pasažima, zatim klasični akustični folk-rock "Hello, goodbye" kakav je prolazio na albumima Kenny Rogersa, Kris Kristoffersona, Dolly Parton, John Denvera i još čitave plejade jednih te istih "The Eagles" orlova i njihovih razasutih perja u 70-im, malo nekakvog 'rokića' u pjesmi "Days like dogs", no na neku đusku ne treba čekati jer je nema. Istina, ima, ali tek u zadnjih pola minuta, ti bogca, a to je vrhunac energije!!! "The cure" dođe kao Siouxsie and the Banshees u akustičnom raspoloženju bez bubnjeva evocirajući i dio bezopasnih, ha, pa ne baš osobitih Swans u 90-im, te početka neo-folk gradacija izniknulih iz rocka, a zanimljivo, pjesma pred sam konac ima dionice na saksofonu i harmonici dugmetari, elem, instrumentima koje su mogli upotrijebiti i još koji puta. Jazzy laganica "Seven days" puna je ljenčarenja s ambijentalnim harmonijama i bubnjarskim metlicama moguće asocirajući na Cowboy Junkies, okey, lijepa je glazbeno urađena, ali čitav album je vraški trom poput sprovoda koji ostavlja pasivan dojam da je pokojnika trebalo još prije pospremiti pod zemlju pri čemu se bend nježno veseli, onako iz potaje glumatajući žalost. Ali, ovdje nema nikakve žalosti, na žalost. Samo prosječne indie-pop/ folk pjesme koje pokušavaju na lijep glazbeni stilski način svijetu predočiti hrvatski lockdown. Svijet ovakve albume guta primamljivom art udicom idile života u pandemiji. Da je na hrvatskom jeziku, ne bi bilo dobro za svijet.

Naslovi: 1.Museums, 2.For your money, 3.Downstream, 4.Hello, goodbye, 5.Days like dogs, 6.The cure, 7.Seven days, 8.More love in the streets

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/05/2021