Od izlaska albuma "Bliss", prije ravno deset godina pa do danas, dečki iz banda Jonathan nisu napravili nijedan pogrešan korak. I neću reći da je nepravda da ovako sjajna grupa uspjeh i odobravanje postiže "samo" u Hrvatskoj i bližoj okolici; uspješnim nastupima počastili su zapad Europe i Ameriku (tijekom jednomjesečne turneje) - no kako smatram da su Riječani ne samo pretendenti,nego po svemu i punopravni članovi svjetskog prvoligaškog (ha,recimo barem) indie društva, zaslužuju kudikamo više no što imaju.

A od prošloga tjedna imaju novi, četvrti po redu album imena "Everyone else is ok", objavljen u digitalnom izdanju od strane ekipe iz LAA. Prijatelj banda i autor zvučne kulise i kreacije u produkcijskom produktu je Matej Zec, mastermind i nedvojbeno dodatni vjetar u leđa golemim idejnim i sviračkim značajkama banda. Budući je prošlo šest godina od prethodnog "To Hold" albuma, mirne duše možemo reći: vrijedilo je čekati! Jer dobili smo djelo koje se podudara sa kvalitetom prožetom u dosadašnjim ostvarenjima grupe, a vodi nas autorovoj introspekciji, opet neodvojivoj od globalnih utisaka i kretanja minulih godina.

I koliko god su početci na "Blissu" sa ekspresijama kroz reske gitarske minijature bili za palac gore i sve pohvale, sa Hrvojevim dolaskom iz ugašenog Quasarra, bilo je jasno da nastupa dimenzija više, a to se ovdje jako dobro čuje, bilo da se radi o synthu u DARLING i OH MY GOD, melodičnom i toplom klaviru kroz ONE MINUTE, ili nenametljivom i odličnom Hammondu u odjavnoj MIRROR.



Naravno da je kvaliteta više u grupi,samim time i inspiracija ionako već odličnim gitaristima Tomi (Tomislav Radinović) i Radetu (Darko Petković), koji nižu dojmljive aranžmane i trenutke. Zapravo,kada se osvrnem na početku teksta navedenu riječ NEPRAVDA, sine mi idealnim ubaciti je u kontekst ponosa što imamo ovaj band, bez i trunke predrasuda. Zašto? Jednostavno iz razloga što je neminovno povlačiti paralele sa veličinama poput Franz Ferdinanda, Editorsa ili Interpola, sa čijim bi se zvukom mogao usporediti nastupajući "Bliss", da bi od 2015. naovamo band širio lepezu glazbenih bravura udarajući osobni pečat na način kako to znaju jedni Tindersticks, zatim melankolični Placebo uz dašak Bowieja, dok npr. na recentnom "Everyone Else Is Ok" čujemo i gitaristička rješenja Jima Jamesa iz My morning jacket sa "Z" albuma (COMING ON HARD), zvučni zastor majstora Jamesa Murphyja (MILLION), ili zaigranost Arcade Firea kakvu imaju na "Suburbs" ili "Neon Bible" (DARLING).

Naravno, pjevačka izražajnost i emocija frontmana Zorana Badurine (Ziro) toliko je dominantna i na trenutke veličanstvena (npr. u SOMETIMES koja stoji kao zasebno remek djelo, ili u HAVE IT ALL) - kao da životni poziv (dizajn) transponira i kreira u najprirodniji instrument u bandu, na način kako to čine samo najveći.

I kao što Nixonu (Nikica Jurjević) na basu i Husti (Branko Kovačić) na bubnjevima mogu samo podignuti ruku za high five, zaokruženu sjajnu inspiraciju kroz jedanaest numera dečki duguju svakako i produkcijskom monolitu Mateja Zeca, zdanju kakve grade samo najbolji. Upravo takav je i Jonathan, glavom i bradom.

Stoga dečki,od srca vam želim skori nastup na Primavera Soundu i Glastonburyju, jer upravo tamo i pripadate.

Dario B.

ocjena albuma [1-10]: 9

terapija // 03/04/2024