"The Lexicon of Love" sheffieldskih ABC je točno prije 40 godina formirao džentlmensku pop varijantu dance-rocka na temeljima tadašnjeg new romanticsa i neosporivih utjecaja Roxy Music. Tada nadobudni Trevor Horn što je švrljao od vlastitih, kratkotrajnih The Buggles (hit "Video kill the radio star" svira svakodnevno na radiju) jer nije uspio do kraja smantrati Yes da im postane frontmen (doduše samo kratko), bacao se na glavu u produkciju tražeći koke sa zlatnim jajima i pijetlove prodornih budnica. ABC mu je bio prva velika odskočna daska u šminkerski svijet, a potom Dead Or Alive, Frankie Goes To Hollywood, Art Of Noise, Grace Jones, Propaganda, Pet Shop Boys, Seal, t.A.T.u., Texas, Belle and Sebastian… kreiravši idealan pop proizvod, a povijest je pokazala i prototip rafiniranog dezena što još uvijek odolijeva zubima svakojakih trulih snobovskih vremena. Šibenski kvartet BluVinil bi, da je fleksibilnog medijskog interesa i poligona za recentna strujanja i trendove, ovim drugim albumom mogao steći zavidan rejting zahvaljujući odmjerenom stilskom mišungu dance-rocka i popa s naglaskom na britpop jer je u krajnoj liniji usmjeren komercijalno potentno s istovremenim pseudo-artističkim štimungom poput sukladne relacije s engleskim Elbow, ponešto novijom epohom Arctic Monkeys ili američkim Future Islands i kanadskim Arcade Fire. A to su, zna se vrlo dobro, cijenjeni bendovi levitirajući tik između mainstreama nadomak groteske, dok su kod nas, nezahvalno za reći u širokim razmjerima, 'nekakvi' alternativci jerbo nisu Daleka Obala, Žak Houdek, Jole, Škoro i svakojake Magazin i Severinine kopije. Uostalom, kod nas se sve što izlazi van okvira striktne šlageraško-zabavne bižuterije pilećeg mozga smatra alternativom, čak i jedan Urban ili Rundek. Zvuk i stil ovog, naoko pronicljivog mainstreamovskog imena albuma je dotjerani i ušminkani, mekši dizajn Boe, U Škripcu i Idola iz raznoraznih pop faza težeći ka restoransko-gažerskom štimungu s visokim koeficijentom odmjerene lirike, koji puta i iznenađujuće sofisticirane, dostatno duhovite, intrigantne, a uz adekvatno primjereni glazbeni kolaž, taman na granici mainstreama i samog vrha indie-rocka s pop aditivima koji u britanskim parametrima ima sve osobine standardne popularne kulture. S naglašenom ritam sekcijom nalik na synth pop/ new romantics i nimalo nametljivim, sitnijim gitarskim zahvatima, jezdi se kroz fino ukrašene melodije zavodljivih referenci. Priča je to o liku što ima mnogo lica, možebitno i više uloga u melodramatičnim fabulama koje ne otkrivaju čitav scenarij prolongirajući osim emotivnih opservacija o vječitim nerazmiricama i socijalno-politički, te psihološki faktor frustracije ne zadiravši duboko, ali je ipak primjetljiv problem escorta, ljubavnika, boema i zanesenjaka kome se, kao i Martinu Fryju (ABC), naravno i Bryan Ferryju štošta toga odbijalo u glavu s nevjerom, neispunjenim romantičnim sagama i ambicijama.



Upečatljiv, poseban i originalno, koji puta teatralno hrapav vokal, gitariste Mateja Nakića koji varira između baritona Peter Gabriela, Davorina Popovića i Vajte daje specifičnu luzersko-boemsku atmosferu protkanu patetikom, doduše čestom u ovakvim stilizacijama, ali mišljenja sam da bi s nekim drugačijim vokalnim registrima kompletan poetski afinitet poprimio sasvim oprečne dojmove. Možda klišejizirano zabavnjačke i sladunjave, a možda bi na tom planu, da primjerice pjeva poput Vladimira Kočiša-Zeca, Guiliana ili pokojnog Dujmića ostvario daleko snažniji medijski proboj. Jest, vokal je neosporno rockerki, pomalo prgav i to pjesmama daje draž potrebite iskrenosti počevši od uvodne "Lika", elegične rock balade o odlasku s primjesama "Ordinary world" Duran Duran nastavljajući u jednom od čak 5 singlova "Heroji" gdje se struktura prebacuje na kombinaciju indie/ dance-rocka Arcade Fire i Arctic Monkeys s himničnim diskurzom i dinamičkim aranžmanom. "U predgrađu" je čudna, pomalo erotizirana dark/ gothic priča adolescenata naglasivši funk pletenje s prozračnim synthom, vrlo ABC-ovski šik, "Zasjeda" ide na primamljivu konfiguraciju Future Islands, a bome i OMD, dok je laganija "U tvojoj sobi" dublji povratak u Steely Dan s blagim klavirskim jazzy uplivima i vrsno sročenim stihovima 'sve su pjesme jeftine, do neba izlizane, ja nikad nisam bio lik koji u svašta vjeruje, koji istinu dotjeruje…' odvajajući se od adolescencije u zrele premise. S obrednim i tmurnijim raspoloženjem o linijama života "Sve što sam bio" pokazuje i kompleksnije zahvate otkrivajući intimne sfere glavnog lika 'misli crne i misli sjajne/ ...stotinu lica i pravo lice'.





Angažirana "Boris B" je onaj socijalni dio fabule, o momku koji se usudio da sanja iz radničke perspektive poput Zabranjenog Pušenja uronjenog u lepršavi soul/ latino-rock nadomak nekih ekstravagancija The Boo Radleys i primjetnim elanom Jinx-a, a dvije završne, rockerskija s blago odfrljenom distorzijom i finim synth proporcijama "Sutra mi nije u glavi", te naslovna "Zna li itko tajnu srca" pod mjestimičnim psycho dekorom drhtavog starinskog Hammonda revalorizira zvuk 60-ih obuhvativši poprilično široki stilski spektar eklekticizma.

Mišljenja sam da je ovo ukusno ciljani album čija igra nije na loptu zicera i kibiciranja prave prilike; BluVinil sam stvara svoje šanse ovim pjesmama za široku upotrebu. Moderne su i svakako drugačije od mnogo toga što se servira po domaćim radio stanicama, nisu plagijati, a osim toga, album ima dovoljno jaku konceptualnu priču da se bez ikakvih problema repetira od prve do zadnje stavke što mu daje vrlo potentne mogućnosti za dugosežnije putešestvije kod audijencije što traži od klasičnog pop-rock izričaja više od banalnosti i trivijalnosti, doduše namjerno umivene i štreberski dizajnirane, ali furka kao takva u potpunosti stoji na mjestu. Stoga, ovo nije nimalo loš, vrlo zabavan album.

Naslovi: 1.Lika, 2.Heroji, 3.U predgrađu, 4.Zasjeda, 5.U tvojoj sobi, 6.Sve što sam bio, 7.Boris B, 8.Baš kao ja, 9.Sutra mi nije u glavi, 10.Zna li itko tajnu srca

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/11/2022