Fire in Cairo su od debija promijenili ritam sekciju, a to se odmah uočava na ovome drugome, znatno kraćem izdanju koji po svojih nepunih pola sata odgovara gabaritima mini albuma. Kao postava i dalje su ostali u formaciji dvije gitare, bubnjeva i basa popunivši se sa sedmero-osmero gostiju među kojima im je bivši bas gitarist Ivan Džajić zadužen za vokalne aranžmane, te Dunja Ercegović alias Lovely Quinces/ Bad Daughter, Mary May i sekcija violine, violončela, trube, klarineta i udaraljki. Ovdje su napravili obrnuto proporcionalnu inverziju: za razliku od debija koji je kretao sa relativno žešćim tempovima i nekako izgubio elan nakon prvih šest-sedam pjesama pretvorivši se u letargičan finiš, "High degrees" upravo naslovnim kratkim gitarskim staccato instrumentalom s osjetnim jazzy prilivom raspliće koherentan uvod od kojeg se može svašta očekivati, a naredna "Last private summer" prelama također nježnije konotacije bendovskog raspoloženja u kome se osjeća priličan odmak od spomenutog debija ka kompleksnijem pristupu. Tempo je i dalje lagan do umjeren u stanovitom valceru s aromama americane i countryja, ali i jedne novine koja ranije nije bila uočljiva: psihodeličnih naslaga de-kompozicijskih fluktacija zaboravljenih američkih lo-fi/ indie velikana Pavement koji nisu 'sjedali' baš svakome ljubitelju žanra.



Kroz naredni razvoj pjesama to se posebice uočava u eksplozivnim akcentima "Natalia", a i razmrdanoj vokalizaciji Mate Ponjevića ostavljajući dojam onog namjerno raštelanog Stephen Malkmusovog mrmljanja s redovitim ispadanjima iz arija i akorda. Kako se ranije mogao nazrijeti i element vokalizacije Geoff Farine iz Karatea, on je ovdje dobio puno šire i energičnije dimenzije sukladno sa žestokim frakcijama "While drivin around" napucane duhačima, rocksteady/ soul/ funk finesama brit-popa, a pjesmi je van svake sumnje doprinijela i vokalna dionica Dunje Ercegović, te dinamički kreiran aranžman sa sumanuto-ekscentričnim psycho/ noise detaljima. Taj energičan fokus nakratko opada u drajverskoj "Fire with oxygen" naglašenom bas dionicom Jakova Gojmerca (podosta miriše na "Waiting room" Fugazi), ali su zato vokali ukusno i raskošno nanizani u tercama i kanonima poput, ha, The Beatles i Beach Boys, a u "Giving a clue" je Mate konačno pronašao odvaljan i razvaljen vokalni performans na najboljem putu ka originalnom i prepoznatljivom pečatu što ga može odvojiti od elementarnih utjecaja i insinuacija.



Ljepotica kompletnog materijala je van svake sumnje završna i najdulja "Running over me" od punih 6 minuta dinamičnog i dramatičnog neo-progressiva s psycho ubodima, a kao visoka potencija se samo po sebi nameće nedvojbeno hrabar izlet u istraživački poduhvat kontemplacije zvuka i pristupa s potragom za idealnom kompozitorskom formulom. Ne mora biti da su Mate i ekipa pronašli kroz ovaj komad, a djelomice i album svoj definitivan izričaj, a za sada je i to sasvim OK jer navelike odudara od kurentne domaće i regionalne ponude. Unaprijedili su tehničke parametre i sviračke opsege, eksperimentiraju s transžanrovskim poveznicama da ništa ne treba imati klasične figure, te ne dozvoljavaju neke očekivane i predvidljive 'pop' rasplete. Jako dobro se materijal giba u elastičnim refleksijama, ne gnjavi i ne davi, istina, poput Pavementa nije za svakoga, a to je više nego pozitivan stav i dojam kojeg ostavlja da su Fire In Cairo dosegli vrhunac kreacije bez obzira kako će funkcionirati u budućnosti.

Naslovi: 1.High degrees, 2.Last private summer, 3.Natalia, 4.While driving around, 5.Fire with oxygen, 6.Giving a clue, 7.Running over me

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/03/2022