Da ste kojim slučajem do 2005. pokušali u žiriju za odabir Dore, pjesme za izbor predstavnika na Eurosongu predložiti neku čvrstu rock ili nedaj Bože metal pjesmu, to jest dati joj mogućnost da se uopće provuće uz gomilu najplićeg kiča za takmičenje, onakvo kakvo je nekad bilo, nitko živ vas ne bi shvatio ozbiljno. Doduše, ako se sjećate, Kawasaki 3P su s pjesmom "Antonija" umalo otišli na Eurosong 2003., ali to je praktički bila jedina takva pjesma u ogromnoj sagi benavih trominutnih šlagera, a onda nakon što su finski metalci Lordi 2006. pobjedili s pjesmom "Hard Rock Hallelujah", naši su stručnjaci iduće godine odabrali onaj nemušti komad "Vjerujem u ljubav" Dragonfly s Dadom Topićem za Eurosong gdje su časno i s pravom ispali već u prednatjecanju ne plasiravši se u završno finale u Helsinkiju, a nakon toga jedna rock pjesma koja je prismrdila na Doru bili su Valungari 2010. s "Vol or ne vol" (6. mjesto). Znaju Finci kak' se radi komercijalni posao s metalom. Plasirali su u svijet brojne izvođače, a Korpiklaani se svojim folk-metalom idealno priključuju Eurosongu jer više nemaju ama baš ništa zanimljivog ponuditi. Nakon onog simpatičnog hypea iz prve decenije 21. stoljeća, dogurali su do 11. studijskog albuma na kome se ama baš ništa nije promjenilo spram posljednih 6-7 još od vremena "Korven Kuningas" iz 2008. Jedina promjena je odlazak starog bubnjara Matti Johanssona (od 2019. je Samuli Mikkonen), dok su svi ostali parametri ne samo identični, već su znatno izgubili i na energiji, ali to alfu i omegu Jonne Järvelä niti malo ne zabrinjava. On poput naših zabavnoestradnih mlatimudana štanca li ga štanca jedne te iste pjesme zafrkavajući se s polkom, valcerom i kazačokom kroz gorde priče o šamanizmu, prirodnom veličanstvu, atavizmu i kojekakvim tajnama nepoznatih običnim smrtnicima s fokusiranim emocijama u kojima se uživa na epski način poput "Gospodara prstenova".



Snažni ritmovi odzvanjaju samo u uvodnoj "Vertikoira" koja se naslanja na Judas Priest, zabavnjak "Huolettomat" na razmeđi tex-mexa i čardaš/ kazačoka, te galopirajuća "Pohja", no oni su u manjini spram beatdown tempova u miš-maš složencu kakvih ima u izobilju od brze polke "Niemi", valcer/ reggae komada "Levaluhta", bluesa "Mylly", pa malo zabavnog gothica "Tuuleton", a ponajviše eurovizijskog šliha koji bi bez problema prošao na ovoj smotri. Takve su pjesme "Sanaton maa", trome "Kiuru" i "Miero", još jedan valcer "Anolan aukeat", a "Pidot" čak odleprša i u ska. Ne treba niti spominjati da je sve oivičeno harmonikašnim, violinskim i banjo pletenjima, te melodijama, a predvidljivost svake pjesme s graničnim parafraziranjem odavno izgrađenih metoda komponiranja su zamorni elementi šibanja stare konjske rage iz koje se izvlači maksimum na nekakvom pomlađivanju u kome nema apsolutno nikakvog remonta. Järvelä i ekipa ovako mogu serijski filati pjesme do besvijesti, okey, kome je ovo i dalje zanimljivo neće ostati razočaran jer se 'peglanje' nastavlja, formula je ista i nema ništa drugo nego udri brigu na veselje. Još prije deset godina nakon albuma "Ukon Wacka" rekao sam samome sebi da ako im i idući album ne donese nikakve promjene, više ih nemam volje niti preslušavati, a od tada su otisnuli već četvrti identičan rad. Evo, ponovno nakon pune decenije sam provjerio da li se što renoviralo. Nije. I to je dobro znati.

Naslovi: 1.Vertikoira, 2.Niemi, 3.Levaluhta, 4.Mylly, 5.Tuuleton, 6.Sanaton maa, 7.Kiuru, 8.Miero, 9.Pohja, 10.Huolettomat, 11.Anolan aukeat, 12.Pidot, 13.Juuret

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/02/2021