Ripperovih pametovanja nikad dosta s njegovim arogantnim stavom jedne od najvećih gubica i jezičina hrvatskog rocka koji uz to ima specifično guturalno patetičan glumatajući vokal, a mnogi hitovi su mu plagijati. Otvoreno i direktno, ovaj bend nikad nisam smatrao iole vrijednim baš upravo zbog njega i svih onih silnih nafuravanja kako bi se što bolje uvukao pod kožu audijencije, neću reći plitke jer znam o-ho-ho vrsnih ex-Yu i regionalnih glazbenika koji ga poštuju i cjene kao indie-rockera, a tek manje kao poetu. Spomenuti ću da je album "Drveće i rijeke" 2003. na terapiji proglašen za no. 6 www.terapija.net/topliste.asp?ID=605, odnosno najbolji hrvatski album, "Pjesme za gladijatore" (2007) no. 8 www.terapija.net/topliste.asp?ID=3987, a prethodni "Walt" (2013) no. 7 www.terapija.net/topliste.asp?ID=18275. Bravo moji frendovi, tako i treba. Ja nemam pojma isto kao i dotična Vesna o kojoj zbori naslovna pjesma. Pipsi su oduvijek bili komercijalna institucija pronicljivo rafiniranog kiča, jedan od gomile sablazno neoriginalnih bendova s ovog područja, pa im se stoga valja pokloniti u neiscrpnom ishodištu revalorizacije svega i svačega, uglavnom Ripperovih hypeova. Ovdje se ovremešeni gospon nakon četiri desetljeća sjetio da bi zvuk Pipsa valjalo malo osvježiti elektronskim rockom i new-romantics zvukom jer je to danas alternativan retro s onih nekoliko vitalnih ploča Visage, Ultravox, Duran Duran, Classics Nouveaux, Japan, A Flock of Seagulls, pa malo Thomas Dolbyja i začina IDM/ EDM scene 21. stoljeća koju prati na račun LCD Soundsystem, Radiohead i Thom Yorkeovih eksperimentarija, malo The Chemical Brothers s prstohvatom Arcade Fire, prvog MGMT albuma i friškijih The Killers uspješnica takoreći kurentno uronjeno jer je odvajkada 'dečko iz zagrebačkih Utrina koji fura jako čudan film', redovito s okusom duha današnjice.



Uzeti ću sasvim subjektivno mišljenje da je ovih 35 minuta materijala nešto najsublimiranije devastirano drskom otimačinom što sam slušao u zadnjih 20-ak godina s takvim retro pristupom od pjesme do pjesme, a naravno, fanove to uopće ne zanima jer pojma nemaju od koga su 'maznute' stvari na koje su nakalemljeni manje-više, uobičajeno egoistični furkerski tripovi s poantom ili bez nje. U prvoj pjesmi i singlu "Većinom" plagiraju se daleko bolje složene šablone The Chemical Brothers pogotovo u pratećem spotu, a i singlu "Pariz" koji ozbiljno smrdi na nostalgiju letargičnog podsjetnika na prve engleske rave partyje kasnih 80-ih i početka 90-ih kad je Ripper pisao za Polet i Studentski list, junkie furki s potragom adekvatne droge u vitalnoj europskoj metropoli tražeći pokojnog Jean-Paul Belmonda i još uvijek živog Jean Michelle Jarrea. Uh, ti majke od kreacije! Ovo mora da nekoliko milijuna ljudi pošize uključujući i pokojnu rodbinu kako je sjajan Ripper satkao bazičnu infantilnost u putopis-memoar-dogodovštinu o 'nekome drugome'.



"Glas za blues" se igra indie-rock psihozom 'ceri mi se in da fejs' s rastrganim riffom Krunoslava Tomašineca poput Stephen Malkmusa (Pavement), "Klijenti" potpuno uranja u electro/ dance-rock/ new-romantics aromom Gary Numana pojačan trendly auto-tune efektima na vokalu, a zbog parodirajuće lirske ironije čist komotno može biti jedan od singlova za radio difuziju. Naredna elektronska "Copperfield & Coppertone" priziva laganice Yazoo, Duranovaca, Japan (pogotovo zbog isprekidane ritmike Pavla Gulića nalik na elektronske bubnjeve Steve Jansena, sjetite se čuvene "Sons of pioneers" iz 1982., album "Tin Drum") i Ultravox s etikom o urbanom marginalcu 'passing strangers' kojeg su Midge Ure i kompanija daleke 1980/81. plasirali u slavna bespuća new-wave/ new-romanticsa. Ah, klavirska elegija "Netko" nostalgično uz pratnju klapske fjake ima pristojnu minimalističnu dinamiku protoka vremena i neminovne starosti s uobičajenim pametovanjem 'odavno svjestan da nemaš vremena do sto/ fali ti nešto, al nisi još saznao tko/... kome ćeš se dopast i ko može propast s tobom', a ponovna repeticija auto-tune manira u zvrkastoj "SSND" (svi su na drogama) revitalizira davni prototip laptop-rocka Simple Minds iz 1981. (albumi "Sons and Fascination" i "Sister Feelings Call") koji je svoj revival doživio drugim valom retro post-punka osobito kod electroacoustic-laptop oneman izvođača Get Cape. Wear Cape. Fly, ako ga se sjećate, a mora se primijetiti da se Ripper nafurao i na onaj ekscentričan vokalni manir Miki Solusa pokušavajući biti komičan kritičar strašljivca što se ne usudi isprobati barem 'neko zelje za veselje da me smelje'.

Na koncu, naslovna tema "Vesna" elegično brazdi ego-tripom i samohvalisanjem s aspekta malograđanskog kulta muškosti mada čisto ne vjerujem da je intimno takav kibicerski seronja kakvim se predstavlja 'ja sam genijalan tip, a ne neka greška/ ja sam idealan frajer/ stiže čas da me izbliza upoznaš, o mojim performansima više doznaš'. U suštini, ovih 35 minuta se izlaže novom napadu mediokritetskog šunda par excellance putem notornog zagrebačkog humora iz kontenjera s isfuranim floskulama koje je Ripper odavno izgubio zahvaljujući plitkom talentu bez adekvatnog koncepta. Prolaznost ovog albuma je ograničena na dužinu koluta/ kulta toaletnog papira, a ovome se može radovati vjerni auditorij benda koji im donosi klikove na youtube i plaćene download-ove, samo sumnjam da još uvijek ima ista količina onih fanova koji su ih respektirali u vrijeme "Fred Astaire" (1997), kako god, ako ništ drugo, stara problematična momčina se probudila kasno popodne bez mamurluka, a na radiju je svirala pjesma "Girls on film" Duran Duran. Uvijek je furao 'neki čudan film'. Samo ne shvaćam kaj je tu čudno jer je sve tako jednostavno, čak se ne referira niti na cajkaški šabanizam što se moglo očekivati da bi mogao odvaliti neku sočnu ako ne psovku, onda šljagu, šamaronku curama i dečkima s himničnim trap-folk dekorom. Ne zanima ga, šćućurio se u vlastiti bezidejni konformizam. Bliži mu se 60 ljeta, ha, pa valjda bude još nekaj ovako slabašnog plagijata, barem da ispuni dosadu u očekivanju godine bez vjetra.

Naslovi: 1.Većinom, 2.Glas za bluz, 3.Klijenti, 4.Copperfield & Coppertone, 5.Netko, 6.Pariz, 7.SSND, 8.Vesna

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 26/10/2023