Sumnjam da danas postoje kod nas fanovi koji su daleke 1993/ 94. ukapirali ovaj bend što ga je pokrenuo Shane Embury, basist Napalm Death baš u najvećem naletu grungea, alternativnog rocka i industriala. On se uz grindcore, death i crust navukao i na industrial drugujući ranih 80-ih s Justin Broadrickom koji je faktički i začeo Napalm Death. Partner u Blood From The Soul bio mu je Lou Koller, frontmen njujorških Sick Of It All koji su tada imali svega dva nezapažena albuma, a malo je tko iz medija uopće bio upućen kako je do ove čudnovate suradnje došlo. Tada su kao dvojac realizirali opskurno minimalistički industrial - metal/ hc album "To Spite the Gland That Breeds" (Earache Records) s ritam mašinom na kome je Embury odsvirao bas, gitaru i koristio samplove, a Koller uglavnom proklamatski više repao nego li pjevao. Album je prošao neprimjetno, pohranjen je u zapećak, a bend kao takav nikada nije odsvirao niti jedan koncert. Album za današnje standarde ima sve odlike fino realiziranog demo materijala kakve rade bendovi na kućnoj aparaturi s daškom Godflesh. I onda se dešava neočekivano buđenje projekta nakon 27 godina: Embury u vrijeme prve Covid-19 karantene u proljeće 2020., taman pošto su matični Napalm Death priveli okončavanje trogodišnjeg snimanja albuma "Throes of Joy in the Jaws of Defeatism" šalje pozivnice i e-mailove svojim dobrim poznanicima i kolegama na neobavezno druženje i privatnu jamming svirku jer koncerata nema i neće ih biti još tko zna koliko dugo, a iz svega se stvorila i zavidna količina ideja koju je bilo šteta ostaviti postrance. Na studijski session u The Parlour Studio pored Londona odazvali su se Dirk Verbeuren, bubnjar Megadeth (a i Cadaver, Bent Sea, Soilwork, Tronos, Brave The Cold) i gitarist Jesper Liveröd (Nasum, Burst) koji su uz Emburyjeve basove, gitarske dionice i elektronske zahvate snimili popriličnu količinu materijala na koju je Jacob Bannon (Converge) dodao tekstove i snimio vokale kod ortaka Kurt Balloua u njegovom God City Studiju u Massachusettsu, a glavna tematika je konceptualno sabijena iz perspektive ljudi kao strojeva koji imaju osjećaje, te se metaforički istražuje odnos između svijesti, tjelesnog i psihičkog pogoršanja uslijed mnoštva stresa što albumu daje distopijsku SF priču potresno povezanu s burnom sadašnjicom i ljudskom neizvjesnom budućnošću. Što se dobilo? U svakom slučaju nije album koji sjeda na prvu loptu mada bi mnogi mogli odustati od njega već nakon premjernog preslušavanja s obzirom da je stilski daleko izvan onoga što rade navedeni bendovi. Kao prvo, potpuno je krivo na internetskim platformama navedeno da je riječ o industrial-metalu, a kao drugo Bannon svoje ime ne stavlja uz nešto drugorazredne kategorije. Glazba i stil su mješavina hardcorea, metala, post-punka i još sijaset žanrova, ali ništa striktno oivičeno klasicizmom industriala. Pronalazi se ponešto groove atrakcija s obzirom na bubnjara Verbeurena, svakako i grindcorea pomalo, ali i dark ambienta, gothica, a može se pronaći i metalcorea i psihodelije, međutim sve je to žanrovski i stilski na lelujavo-lebdećim okularima jer se ovi glazbenici očito nisu htjeli projicirati kroz poznate fazone. Bannon nakon dužeg vremena pjeva i vrišti, dakako prepoznatljivim i specifičnim crust-grlowlovima prateći ritam sekciju, elem, ne ide kroz akord, već ide u melodiju na šuseve i udarce poput žestokog post-punk/ noise/ hc frontmena, a kompletna glazba neprekidno od pjesme do pjesme pokazuje sve veće žanrovske otklone i ponovna vraćanja u njih.



Primjerice prvi singl "Calcified youth" zvuči poput Killing Joke u pravom post-punk/ gothic/ industrial elanu s klasičnim 4/4 ritmom i posve se izdvaja od ostatka materijala, a od uvodne "Fang tooth claw" počinje čitava stilsko-žanrovska zavrzlama prikazujući prije svega bogatstvo sviračkih tehnika od mučnih sludge riffova, preko kratko odrezanih s minimalističkim repeticijama i nestalnih 'kreni-stani' ritmova; u drugoj "Ascend the spine" već se koristi sasvim drugačiji obrazac s tribalnim ritmom u dinamičkim tenzijama koje nakon prve minute ustupaju mjesto ambijentalijama i brojnim prelazima, kao i pozadini u kojoj se izmjenjuju elektronski dekori i prateći horovi sa saksofonom Tom Dringa (iz Venomous Concept i Corrupt Moral Altar) prisutnom u nekoliko kompozicija. "Debris of dreams" već ima opake noisecore šuseve naglašenih metalic gitara s melodičnim izmjenama, "Dismantle the titan" varira između sludge/noisea, tek nakratko se prešaltavši u hc galop koji će se postepeno dodavati na narednim pjesmama. "Enecephalon escape" izvire iz dark ambijenta nakrcavši se isprekidanim neurozama, jedna od najduljih "Subtle fragment" sastavljena je od hipnotičke repetirajuće bas linije evocirajući rani post-punk noise a'la Scratch Acid s aromom shoegaza, "Terminal truth" je pak, jedna od najmelodičnijih i priziva standardan hc galop, "Sharpened heart" ponovno ima post-punk/hc elemente koji su još jedini s ponešto kraćih grindcore frakcija u refrenima, no fanovima Napalm Death je to zasigurno premalo. A "Self deletion" je opet još jedno riffoidno iznenađenje poput tromijeg sludge/noise-rocka (da, rocka!), da bi dvije posljednje potpuno iskoračile: "Lurch of loss" minimalističkim mantrama razmrdano neuhvatljivog riffa iznenada u 1.38 upada u mračnu staccato psihodeliju sa clean vokalima (!) što zapomažu punu minutu da bi do konca odšibale u post-hardcore s još jednim dark ambient clean cviležom, a posljednja, naslovna i najdulja "DSM-5" (skoro 6 minuta) u posve ambijentalnom electro-staccato dekoru (bubanj se pojavljuje tek na polovici) sa šaputavim clean vokalom razotkriva čitavu distopijsku narav uloge čovjeka na majčici Zemljici opisanoj kao brodu koji tone.

"DSM-5" je inače medicinski priručnik za dijagnosticiranje mentalnih i psihičkih poremećaja objavljen 2013., te je odmah dobio čitav niz negativnih komentara jer je u njemu sudjelovala američka farmaceutska industrija; mnogo dijelova je loše sastavljeno, neki poremećaji su izgubili na važnosti (izbrisana je 'žalost' iz podtipa depresije i šizofrenije, poremećaj rodnog identiteta je preimenovan u disforiju, a gojaznost i prejedanje kao poremećaj prehrane, a ne navike), a mnogi sastavljači priručnika su ustvari poltroni i menađeri farmaceutskih tvrtki. Bannon kao tekstopisac se posve okomio na dotičnu knjigu predviđajući totalnu propast čovječanstva ovakvim programatskim načinom tumačenja duševnih boli za koje se nametnula industrija alkaloida često se kroz liriku obraćajući emotivnim tumačenjima modernih vrijednosti, etike, moralnih predrasuda, entropijskih požuda, grobova napunjenih tuđim greškama, metaforičkim odlaskom sa Zemlje negdje u svemir tragajući za svjetlošću, ah, ali se pri tome i malo pogubio u preopširnosti banalizirajući s premetanjem pojmova evolucija, napredak, ljubav, vjera, rat, sudbina, samoubojstvo, smrt...

Za jedan SF film ovo bi bila koliko-toliko pogodna fabula, međutim sredina bi mu bila neuvjerljivo nategnuta i natovarena intimističkim razmišljanjima koje se često ponavljaju bez adekvatne akcije i dramatike, odnosno, sama postavka bi pojela onu bitnu srž pretvorivši se u dosadu poput neke sapunice. Na svu sreću, tu je poprilično solidno postavljena ekspanzivna glazba što se ne zadržava predugo na istom mjestu šetajući od ne pretjerane brutalnosti do opsežne atmosfere, tako da je ovo ugođen album privlačnih devijacija mnoštva žanrova, a mora se primjetiti da je ekipa svirača išla podosta i na ruku Bannona koji se u ovakvom dizajnu gotovo našao kao u matičnom Converge ponešto prekrojenom, ali vrlo bliskom.

Naslovi: 1.Fang tooth claw, 2.Ascend the spine, 3.Calcified youth, 4.Debris of dreams, 5.Dismantle the titan, 6.Encephalon escape, 7.Subtle fragment, 8.Terminal truth, 9.Sharpened heart, 10.Self deletion, 11.Lurch of loss, 12.DSM-5

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/11/2020